Jutros smo ustali malo ranije jer smo na prognozi vidjeli da će biti sunčano i bez oblačka. Nemamo puno kilometara pa bismo relativno brzo trebali ishodati današnju dionicu Puta. Znamo da trebamo hodati isključivo urbanim područjem odnosno kombinacijom asfalta i betona pa neće biti previše toga za slikanje.

Rano je i sve je zatvoreno tako da ćemo na prvu kavu morati pričekati dok ne dođemo do sredine današnje rute (ionako to uvijek radimo - kava, pečat i odmor na pola puta). Poprilično je dosadnjikavo, hodamo ulicama ili prometnicama između mjesta. S vremena na vrijeme "uleti" nam neka moderna vila ili koja stara građevina oslikana tradicionalnim pločicama, tako da se ipak ima nešto i za vidjeti.

Danas dolazimo u Porto i prognoza za taj grad je da će biti vruće. Zato ipak opet krećemo ranije dok još nije svanulo. Želimo relativno brzo stići i bez previše gorenja na suncu. Po dobrom starom običaju penjemo se uzbrdo. Krećemo se urbanim dijelom cestom ili nogostupom gdje god je moguće. Nakon nekoliko kilometara stižemo do stare rimske ceste i konačno slijedi malo hodanja kroz prirodu. Šuma je prilično gusta i stvarno je bio gušt hodati kroz nju iako je slabo obilježena. Srećom imamo aplikaciju pa nismo često fulali put. Najgore je na križanjima putova u šumi, satreš se tražeći žutu strelicu (ili je dosta dalje ili je uopće nema).

Danas je bio u najmanju ruku čudan dan jer smo iz vrućine uletjeli u maglu i svježinu, a dodatno nas je osvježavao vjetar s Atlantika. Ustali smo prije svitanja jer Porto je ogroman grad i htjeli smo što prije izaći iz njega kako bismo osjetili obalnu rutu. Na naše veliko iznenađenje, kako smo se spuštali prema Atlantiku počinjala se pojavljivati magla. Sve je gušća, ljepljiva i hladna. Dodatnu slabu vidljivost potpiruje stalni zvuk brodova koji koriste sirenu za maglu. Ništa se ne vidi prema oceanu, samo osjećamo oštar miris ribe na svakom koraku i vjetar koji taj vonj nosi unaokolo. Slika koju vidim pred sobom podsjeća me na popularne engleske serije o malim ribarskim selima, njegovim stanovnicima i životu u tim sredinama.

Zatvorili smo vrata alberge i izašli na ulicu. Osjeća se još u zraku da je sinoć bila fešta u gradu. Usput još vidimo da gore svjetla ukrasa koji su postavljeni za tu prigodu. Svježe je, puše lagani vjetar s oceana i, naravno, magla je, siva, mokra i ljepljiva. Vjetar donosi miris soli i niskog raslinja koje cvjeta po pijesku u kojem prevladava miris smilja. Hodamo podaskanim putem uz Atlantik. Mislio sam da su tu stazu napravili zbog hodočasnika, trkača rekreativaca i hodača, ali bio sam u krivu. Drvena staza napravljena je zbog očuvanja eko sustava koji se tu proširio po pijesku i zaštite dina od rasipanja i raznošenja vjetrom.

Poučeni iskustvom prepune alberge u kojoj neki i nisu pronašli mjesto, odlučili smo danas krenuti još ranije. Jučer je u albergi bilo poprilično kaotično, ljudi su non-stop pristizali i za kratko vrijeme alberga je bila prepuna. Nekoliko njih nije dobilo mjesto pa su morali posegnuti za nekim drugim rješenjima. Mislili smo da će danas biti isto, možda i gore. Zato krećemo još po mraku da bismo što prije ishodali današnju dionicu Puta.

Kakav ludi dan iza nas, a tako je sve lijepo počelo ujutro kada smo se probudili. Dan kao za poželjeti, krajobraz prekrasan a sa Atlantika puše hladan vjetar ali onako konstantan, što bi naši ljudi u Slavoniji rekli "k'o na motoru". Ljudi koji su na šetnji uz ocean u dugim su rukavima i dugim hlačama (neki su imali i jakne) a nas dvoje k'o narodni heroji.  Nije nam hladno jer hodamo i molimo Boga samo neka tako ostane cijeli dan, samo neka ne prži da moramo oblačiti košulje i stavljati kape na glavu.

Trebao nam je ovakav odmor, stvarno smo se naspavali nakon onako ludog dana jučer. Danas isto planiramo napraviti koji kilometar više samo da bismo uspjeli nekako izbjeći ovu gužvu koja se stvorila na ovom portugalskom putu. Vani je svježe i opet lagano puše vjetar, nije kao onaj jučer ali osvježava.

Spuštamo se iz grada prema oceanu i u daljini čujemo tradicionalnu glazbu Galicije. Prolazimo pokraj žene u tradicionalnoj nošnji koja jako lijepo svira gajde. Ugodno je hodati jer nije vruće, naravno da opet usput i nemamo gdje popiti kavu jer su gradovi manje više uz cestu a ne uz Atlantik. Polako nam prolaze kilometri dok put nas vodi malo uz ocean malo uz regionalnu cestu. Nije opasno hodati uz tu cestu jer ima posebno odvojeni trak za pješake i bicikliste obojan žutom bojom. Lijepo je vidjeti vjetrenjače uz stazu. To su bili stari mlinovi kojima je lokalno stanovništvo uz pomoć vjetra mljelo žitarice i proizvodilo brašno.

Krenuli smo najranije do sada, jedva da je prošlo pet sati i spremni smo za novu turu. Bilo je dobro spavati jer je alberga nova, moderna s klimom i boksovima, jedina zamjerka je što na trideset i šest ljudi ima samo dva wc-a (jedan muški i jedan ženski).

Krećemo iz grada lijevom stranom uz obalu, odlučili smo je pratiti zato što je nekako svježije, pogotovo uz rijeku. Dolazimo do starog mosta na izlazu iz grada i tu je križanje putova. Preko mosta ide obalni put (žute strelice) ali nije baš tako nego malo više bježi u unutrašnjost, dok uz rijeku i kasnije uz same plaže ide alternativni put (zelene strelice i zelene školjke). Odabrali smo put koji vodi uz plaže, mislim ipak je ocean - ocean i svojim nježnim valovima nekako miluje duge pješčane plaže i donosi nam mir. Nismo sami, ima još dva para koji su došli na istu ideju.