Protekla nam je noć bila katastrofa, toliko je bilo vruće u albergi da niko nije mogao spavati, pa su neki peregrinosi krenuli već oko četiri sata. Mi smo krenuli malo kasnije jer sam se nadao da ćemo još uhvatiti jutarnju svježinu. Krećemo ulicama uzbrdo jer se iz grada moramo izbaviti prema brdima gdje ćemo hodati. Oko nas hrpa stakla od razbijenih boca i mahom tinejdžeri leže po ulaznim vratima (spavaju od viška alkohola) ili pak srednjih godina (80% žena tetura po ulicama i ponešto dobacuju). Nije me ovaj grad oduševio (možda sam previše subjektivan zbog neprospavane noći) ali jednostavno mi nema ono "nešto".

Konačno smo se naspavali jer smo i legli ranije. Ujutro se budimo među prvima jer sad već imamo naviku buđenja oko pet i petnaest ili pet i dvadeset. Po mraku napuštamo mjesto i penjemo se gore prema šumi. Nije previše strmo ali se ipak penjemo i uspon je konstantan. Ulazimo u šumu i palimo naglavne svjetiljke jer je još mračno među stablima. Lagano se krećemo i dolazimo do, pretpostavljam, najviše točke današnje rute. Nastavljamo preko prijevoja kombinacijom asfalta i bijele ceste koja vodi kroz šumu.

Cijela ekipa se budi već oko pet sati, naša je domaćica pripremila doručak i otišla natrag u selo (večera i doručak su na bazi donacije). Bilja i ja smo si namazali svatko po šniticu bageta margarinom i pekmezom i popili po čašu gustog soka od naranče.

Izlazimo prvi iz alberge, vani je prilično sveže, pomalo i hladno. Kako smo izašli iz alberge, odmah smo počeli žustro uzbrdo kako bi se mišići što prije zagrijali. Nakon otprilike sat vremena sustiže nas naša ekipa, pokušavam dići dron kako bi nas sve snimio da imamo za uspomenu. Teško mu je pratiti nas jer ima previše kablova i žica pa su senzori poludjeli od silnih prepreka na tako malom prostoru. Odustajem od drona pa snimamo samo mobitelom.

Krenuli smo dosta rano dok je još bio mrak zato što želimo do podneva stići u Santiago de Compostelu. Dosta je svježe i ugodno za hodati, na nekim mjestima mi je bilo i prohladno jer lagano puše neki neugodan vjetar.

Za sada je sve ravno i nema nešto uzbrdica tako da s lakoćom grabimo prema Satiagu. Stižemo do prvog većeg mjesta i odavde kreće lagana uzbrdica ali ne traje predugo tako da se nismo previše potrošili. Nastavljamo se kretati uz kuće, vrtove i manja seoska imanja.

Dolazimo do Parada de Francos, malog gradića s odmorištem i barovima pa razmišljamo hoćemo li tu popiti prvu kavu ili da se čuvamo za Milladoiro. Odluka pada da ipak idemo dalje jer ćemo u sljedećem mjestu stati na doručak i kavu i u naše hodočasničke putovnice lupiti pretposljednji pečat.