Danas je svježije nego prethodnih dana, čak smo doživjeli i prvu kišu (ništa posebno, padala je toliko da pokvasi trg i ulice). Grad djeluje uspavano i sivo. Danas je Tijelovo, kao i kod nas državni blagdan je i ništa ne bi trebalo raditi.

Krećemo prema starom mostu kako bismo prešli rijeku i izašli iz grada. Staza kojom želimo hodati jako je lijepa jer ide uz samu rijeku i dužine je oko dva kilometra. Oblaci se sve više nakupljaju a mi dolazimo na križanje putova, možemo uz rijeku (piše da se ne ide ako pada kiša) ili drugim putem kroz neko selo. Naravno da smo odabrali rijeku, sam pogled na nju već me umiruje a njena zeleno-tirkizna boja pravi je melem za oči. Polako hodamo jer je staza malo zapuštena i divlja (počinje bujati loza kupine pa se ne želim uplesti u nju). Negdje na sredini staze počinje pljusak, baš kada nailazimo na neku staru ustavu i tu se sakrijemo dok pljusak ne prođe.

Jutros je svježe, vidimo da se ulične kocke (ulice su popločene kamenim kockama) cakle što znači da je noćas ipak bilo malo kiše. Napuštamo mjesto i krećemo polako uzbrdo kamo nas vode žute strelice. Ovaj dio puta dobro je označen i hodamo širokim makadamskim stazama. Sve je oko nas zeleno i stvarno guštamo u hodanju, još kad bi bilo malo ravnije, bilo bi savršeno. Staza nije dosadna, non-stop se izmjenjuju malo šumski putovi, malo kozje stazice uzbrdo a negdje i pokoji široki makadamski put. Dobro je što svakih par kilometara ima neki zaseok ili selo gdje se može natočiti vode ili popiti kava ako je selo malo veće.

Poučeni jučerašnjem iskustvom i ponovnim visokim temperaturama, danas se odlučujemo pokrenuti u samo svitanje. Odmah poslije crkve (ispod koje je alberga) put vodi asfaltnom cestom prema brdima. Vani je odlično, svježe je i oblačno, taman se razdanilo tako da nam hod uzbrdo i nije neki preveliki napor. Moram priznati da mi je današnja staza najljepša do sada kako hodamo Portugalski put. Svugdje oko nas šuma, ptičice pjevaju a pogled 360° kao u nekom dokumentarcu o prirodi. Prvi usponi i nisu tako teški jer smo svježi i odmorni tako da se kilometri samo slažu. Znamo da na pola puta ima veće mjesto gdje možemo popiti kavu, doručkovati i lupiti pečat (obavezno dva pečata svaki dan). Brzo smo prevalili tih prvih desetak kilometa i stali u lokalnom restoranu doručkovati i popiti kavu. U ponudi su i domaći sirevi, namazi, pekarska proizvodi... ništa nam ne treba jer smo si napravili sendviče dan prije a i nosim trešnje koji nismo jučer pojeli.

Jučerašnje trešnje za večeru i puno vode uzele su svoj danak. Probudilo me oko tri ujutro i brzinski sam odjurio u kupatilo. Kada sam se vratio u sobu i legao u krevet nisam više mogao zaspati. Proučavao sam malo današnju rutu. Danas nemamo puno kilometara pa bismo, ako sve bude ok, trebali stići do podneva u našu albergu. Krenuli smo čim se malo razdanilo. Odmah iz mjesta krećemo uzbrdo, vani je svježe i ugodno je za hodanje. Danas nam staza nije tako zanimljiva jer su ovo planinarske staze s dosta krupnog kamena u kombinaciji s crvenom zemljom.

Danas je jedan od onih dana kad se nisi naspavao, kad je cijelu noć bilo vruće a sparina neizdrživa. Spavali smo u centru grada i to je super, u starom pansionu s kraja 19. stoljeća i to je super, na četvrtom katu (preko puta crkve), e to nije super. Ideš stepenicama do četvrtog kata (starim visokim drvenim škripavim) i ulaziš u potkrovlje (ono što mi zovemo golubnjakom). Prozor je toliko malen da sam jedva gurnuo glavu kroz njega, ispred mene kamena ornamentika (zid sa šiljcima, gravurama i ostacima drvene građe i slomljenih crijepova od prošle restauracije) a lijevo i desno krovovi. Između tog zida i krova je toliko malo prostora da bi mi i mačka pozavidjela kako sam uopće uspio proturiti glavu.

Noćas sam opet imao borbe s komarcima (te beštije nikako da me puste na miru - ako ima jedna, dvije, pet ili deset osoba u prostoriji, svejedno će grickati samo mene), ali unatoč tome svejedno sam dobro spavao. Taman je svanulo i krećemo cestom prema izlazu iz grada, nekakva je zapara i nema daška vjetra. Imam osjećaj kao da se nalazim u oblaku ili močvari ali nigdje za sada ne vidim maglu. Kad se dobro razdanilo vidim da je u stvari oblačno i kako se primičemo šumi, sve smo bliži magli. Ulazimo u šumu eukaliptusa, napustili smo asfalt i prebacili se na makadam. Blago se penjemo dok je magla sve gušća. Uffffff, baš nema zraka, znoj nas probija sa svih strana kolika je sparina. Baš smo ulijepljeni i razmišljamo da li bi trebalo staviti zaštitu od kiše na rance kako nam stvari ne bi bile vlažne.

Jutros je svježe i osjeća se vlaga u zraku, nekako mi miriši na kišu. Napuštamo našu albergu dok se vani polako razdanjuje. Jučer smo napravili malo više kilometara od predviđenog te smo spavali u albergi skroz na izlasku iz grada. Hodamo cestom koja za sada nije toliko prometna jer je još previše rano. Nastavljamo njome prema izlazu iz grada, kilometri se nakupljaju i sve je više vozila i kamiona na cesti. Konačno, nakon četiri kilometra, silazimo s ceste i prelazimo na široki makadamski put. Ne traje dugo i ponovo se vraćamo na asfalt prateći glavnu županijsku cestu.

Jutros ustajanje u isto vrijeme ali ne krećemo hodati, naš domaćin Paolo pripremio nam je doručak. Cijela ekipa alberge Catolico još jednom se okuplja prije negoli krenemo svatko svojim tempom. Vremenska prognoza je malo povoljnija, sunčano ali do 28 °C što bi trebalo biti podnošljivo. Zanimljivo je to da nam je ruta non-stop malo gore malo dolje i prolazimo nekoliko gradova. Znači, dosta asfalta, tu i tamo malo makadama, ali čim se približimo sljedećem mjestu opet nas žute strelice tjeraju na asfalt.