Camino Portoguese, 10./11.06.2025., Osijek - Zagreb - Madrid - Lisabon
Svaki naš Camino u početku krene naopako pa se kasnije sve sredi i počnemo guštati već nakon kraćeg vremena. Ovog puta to nije bilo tako, krenulo je odlično. Upoznali smo simpatičnu Enu (preko bla bla cara), dragu djevojku iz Osijeka i put od Osijeka do Zagreba prošao je za tili čas. Odlučili smo, kao i zadnji put, prespavati kod Biljine sestrične Nataše u Stupniku.
Sutradan ujutro poslije doručka i kave krenuli smo put aerodroma dr. Franje Tuđmana u Zagrebu.

 Nakon onakvog jučerašnjeg dana stvarno nam je trebao odmor tako da smo se još sinoć dogovorili da ujutro ne moramo žuriti. Provjerili smo na internetu, kažu da se katedrala otvara u 09.00 sati. To nam i odgovara jer to znači da nećemo iz smještaja bar do osam sati.
Ustali smo, spakirali stvari i polako krećemo prema katedrali. Prvo nailazimo na crkvu svetog Antuna te ulazimo kako bismo je vidjeli. Jako je lijepa, obilazimo je polako fotkajući je iz svih kutova kako bismo sačuvali uspomene. Odmah iza nje nalazi se katedrala posvećena Bogorodici Mariji. Dolazimo do katedrale i vidimo da mnoštvo vjernika stoji vani oko ulaza i da ima direktan televizijski prijenos ispred same katedrale.

Nakon ova dva prilično turbulentna dana ipak smo se dobro odmorili u našem smještaju. Danas je sv. Antun i trebamo se požuriti natrag u centar grada i čekati otvaranje katedrale. Sjeli smo na bus i kroz pola sata vožnje evo nas u starom dijelu grada. Crkva sv. Antuna je otvorena i počinju prve mise. Odlazimo na svetu misu pomoliti se našem svecu zaštitniku. Gužve su već na samom ulazu tako da smo se jedva probili do zadnjeg dijela crkve.

Nakon svete mise odlazimo u katedralu, ulazimo i pokušavam naći nekoga koga bismo mogli pitati za Credencial i prvi pečat kako bismo konačno započeli naše hodočašće.

 Znali smo da nas danas čeka dug i dosadan put, ali nismo znali da će biti toliko asfalta i jedva ikoje mjesto gdje bi se mogla popiti kava. Nismo uranili jer se baš i nismo naspavali, oblačno je i ima dosta vjetra. Redovito pratimo vremensku prognozu i primjećujemo da je svaki dan sve toplije i toplije.
Hodamo starim priključnim cestama koje prate prugu i postaje sve toplije. Jedini dašak svježine donese tu i tamo koji vlak koji projuri pokraj nas velikom brzinom. Sad već postoje vruće pa oblačimo našu zaštitu (kape i košulje s UV zaštitom) dok su nam koraci sve teži.

Danas nemamo puno kilometara, problem je jedino što na svome putu 17,5 kilometara nema ničega. Prolazimo uz rijeku i polja koja su već spremna za branje (znamo to po traktorskim prikolicama koje su ostavljene za berače). Kultura nas podsjeća na blitvu samo je puno crvenija i ima tvrde kožaste listove. Oboje mislimo da se radi o raštici ili nekoj vrsti visokog kelja. Kako god, već je spremno za branje.
Postaje sve toplije pa smo prisiljeni obući našu opremu za zaštitu od sunca (nije da mi baš najbolje stoji ali radi ono za što je i predviđena, štiti od visokog UV indeksa).

Danas smo uranili jer nam prognoza govori da će temperature biti preko 35°C. Polako se penjemo (opet idemo u brda) i u zraku se osjeti da nas danas čeka vrlo topao dan. Priroda je onako nekako primorski đir, ima dosta maslina i nešto bora, ostatak je neka vrsta hrasta koji raste dosta nisko ali ima razgranatu krošnju.

Hodamo po planinskom putu koji je više prašina nego put. Uz samu stazu nema puno drveća i sjena, tako da smo zahvalni Bogu što je još relativno ugodno za hodati. Sam put prema Fatimi je solidno označen, samo što su staze često zaraštene pa smo znali promašiti kamen s kilometrima. Dolazimo do manjeg grada imena Armeiro das Milharicas i tu se odlučujemo zaustaviti, popiti kavu i hladnu colu kako bi nas dodatni kofein malo razdrmao.

Nažalost, i danas je prognoza da će biti vrlo vruće pa krećemo ranije nego inače. Jučerašnji dan nam je pokazao koliko smo u stvari ranjivi i nemoćni protiv vremenskih neprilika. Odmah iz mjesta polako krećemo u brda. Inače lokalno stanovništvo često kaže da je Monsanto najportugalskije selo u Portugalu. Vjerojatno zato što je tako pitoreskno i nalazi se na granitnoj stijeni. Staza kojom se krećemo mješavina je makadamskih staza, šumskih putova i manjih asfaltiranih cesta. Često se pred nama izmjenjuju vinogradi, maslinici ali i livade i proplanci.

Dobro smo se naspavali u Fatimi i iz smještaja nismo izašli do jedanaest sati. Odlučili smo uzeti dan odmora i odvesti se autobusom u Tomar. Nisam siguran da li postoji službena ruta za hodanje (Fatima -Tomar), nisam htio ni previše istraživati nego jednostavno sjesti na bus i vratiti se na službenu Camino stazu. Da me netko sad pita da li bih ponovio Camino od Lisabona do Fatime vjerovatno bih mu odgovorio da ne bih. Mislim, lijepo je bilo doći u svetište i osjetiti ono ispunjenje pa poslije toga na večernju misu i procesiju sa svijećama.