Nakon onakvog jučerašnjeg dana stvarno nam je trebao odmor tako da smo se još sinoć dogovorili da ujutro ne moramo žuriti. Provjerili smo na internetu, kažu da se katedrala otvara u 09.00 sati. To nam i odgovara jer to znači da nećemo iz smještaja bar do osam sati.
Ustali smo, spakirali stvari i polako krećemo prema katedrali. Prvo nailazimo na crkvu svetog Antuna te ulazimo kako bismo je vidjeli. Jako je lijepa, obilazimo je polako fotkajući je iz svih kutova kako bismo sačuvali uspomene. Odmah iza nje nalazi se katedrala posvećena Bogorodici Mariji. Dolazimo do katedrale i vidimo da mnoštvo vjernika stoji vani oko ulaza i da ima direktan televizijski prijenos ispred same katedrale.

Pokušavamo shvatiti što se događa ali bezuspješno, jedino što smo uspjeli saznati je da je danas katedrala službeno zatvorena. Ooooo, ne opet, pa zar stvarno nama nikad iz prve ruke ništa ne uspijeva? Zar stvarno još nije sve gotovo i opet moramo sve iz početka? Ne mirim se sa situacijom i pokušavam nekako u onoj masi ljudi (snimatelja, montažera prijenosa uživo) iskopati nekoga tko bi nam mogao pomoći. Uspio sam uhvatiti i jednog policajca pokušavajući preko njega nekako doći do prvog pečata i kredencijala od Camino Portuguese. Na žalost, nitko nam nije mogao pomoći. Čak sam i jednog simpatičnog snimatelja uspio nagovoriti da vidi sa svojim šefovima da li bi kako mogao doći do Credentiala i pečata. Ni on nije uspio ali mi je prenio informaciju da bi se katedrala mogla otvoriti nakon 17.00 jer oni do tada moraju spremiti svu svoju opremu. Vidimo da od toga nema ništa pa odlučimo da obiđemo što više lisabonskih atrakcija pa ćemo se poslije podne vratiti i pokušati ponovo.
Obilazimo redom: crkvu svetog Antuna, veletržnicu, četvrt Belem sa svim njezinim znamenitostima. Od silnog hodanja naravno da smo ogladnili. Imali smo ideju nešto pojesti na veletržnici jer tamo su mali restorani sa svim kuhinjama svijeta. Međutim kad smo vidjeli cijene jela koja se nude, brzo smo odustali od te nakane. Sjetio sam se da smo usput vidjeli jedan mali turski restoran koji je nudio kebab, a iz iskustva znamo da sa kebabom ne možemo pogriješiti. Vratili smo se tamo i za stvarno malo novaca pojeli odličan obrok.
Nakon ručka i šetnje gradom vraćamo se ponovo do katedrale. Vidimo da se snimateljska ekipa skoro povukla te da su vrata otvorena, ali svejedno ne vidimo vjernike već samo ljude s akreditacijama. Dođem do jednog čovjeka naših godina i zamolim ga da nam pomogne pronaći bilo koga tko bi nam mogao dati putovnicu za Camino Portoguese i prvi pečat. Stvarno nam je htio pomoći ali kaže da od svećenika i laika koji tu rade stvarno nema nikoga i da će doći tek sutra ujutro kad se katedrala ponovo redovno otvori.
Na trgu je bilo prekrasno, svugdje pjesma, ples, vino i pivo, razigrani ljudi koji ti non-stop nešto nude a ti tužan jer ne možeš službeno započeti svoj prvi Camino dan. Danas smo se već nahodali i stvarno mnogo toga vidjeli ali se nismo maknuli od šireg centra grada. Donosimo odluku da krenemo prema izlazu iz grada, nađemo si ondje neki smještaj pa ćemo se sutra vratiti busom natrag do katedrale, uzeti sve što nam treba pa se opet vratiti busom do smještaja i nastaviti hodati od mjesta gdje smo stali prethodnog dana.
Otvaram Booking com i nalazim nam smještaj nekih sedam kilometara od centra, u Parque das Nacoes. Platim rezervaciju i uputimo se kroz tu veselu gomilu ljudi koji uživaju u fešti. Hodali smo oko dva sata do adrese na kojoj se nalazi smještaj. Prvo nam je ludi Google počeo štekati u tim uskim uličicama dok smo tražili adresu pa nas je izvozao tamo - amo na sve strane tako da smo jedva pronašli zgradu gdje sam nam rezervirao smještaj (pokušala nam je pomoći i jedna ljubazna djevojka koja radi u susjednom restorančiću). Šaljem poruku da smo stigli i da nam se jave oko preuzimanja sobe. Nitko se ne javlja na poruku (sve mislim čovjek je na fešti u gradu pa je nije vidio). Nakon desetak minuta stiže mi konačno poruka na portugalskom ali je ne razumijem. Odem na Google, prevedem je ali mi opet nešto nije jasno. Ponovo šaljem poruku da smo mi ispred vrata i da čekamo nekoga da nas pusti u smještaj. Opet prolaze minute, dan je već na kraju a od odgovora ništa. E, sad mi je već stvarno dosta (sve me već boli, umorni smo i znojni a sad već više od pola sata stojimo ispred zgrade). Pokušavam nazvati direktno na broj, telefon zvoni ali se nitko ne javlja. Konačno stiže poruka da sam rezervirao sobu za tjedan dana kasnije a ne za večeras. Sad sam već lud i idem ponovo provjeriti rezervaciju. Bože dragi, koji sam ja luđak, pa stvarno sam stisnuo krivi datum, da li u onoj gužvi ili dok smo hodali i tražili put prema prenoćištu. Ispričavam se čovjeku i priznajem svoju pogrešku te ga molim da li možemo promijeniti rezervaciju za današnji dan (naravno da se uplaćeni novci ne vraćaju). Nakon par minuta stiže poruka da nije siguran ali da će sve dati od sebe da nađe neko rješenje. Prolazi vrijeme a ja na sto muka. Ovo mi se nikad nije dogodilo a napravio sam desetke rezervacija. Dolazi poruka da ćemo dobiti sličnu sobu i da možemo doći gore na drugi kat. Hvala Bogu, stvarno smo već na izmaku snaga i ne znam što bismo napravili da ovo nije upalilo. Ulazimo u stan i dočekuju nas majka i kćer, govore nam da ne znaju engleski ali da ćemo se već nekako sporazumjeti. Obje su iz Brazila i predivne su osobe, sporazumjevali smo se na španjolskom tako da smo sve izdogovarali. Zahvalio sam im se i još jednom ispričao što sam bio dosadan a ja sam pogriješio vezano za datume. Majka je samo odmahnula rukom kao da to nije ništa, dok se kćer samo simpatično nasmijala i rekla kako svi griješimo. Otišli smo pod tuš jer današnji dan je opet bio pun izazova a da nismo ni počeli pravo hodati naš Camino.

(Ivica Miložić)