Maria iz Brazila
Stigli smo na autobusni kolodvor u Fatimi želeći se samo raspitati za vozni red. Ispalo je da imamo bus za Tomar za četrdesetak minuta. Odlično, samo nismo kupili sve planirane poklone! Srećom pa i na kolodvoru postoje dvije trgovinice suvenirima. U prvoj ništa posebno, a nema ni dovoljno mjesta da se okrenem s ruksakom na leđima. Dok je Ivica vani telefonirao, uđem u drugu, prostraniju i uređeniju, s namjerom da pogledam ponudu. Osim nekoliko sitnica za najbliže, jer više od toga nam je suviše za nositi na leđima, odlučim si kupiti narukvicu. Birala sam nešto širu, da mi ne smeta oko članka.
Na Tijelovo
Svetkovina je Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. Kao u Hrvatskoj, i u Portugalu je blagdan, samo što, osim kafića i restorana, rade i trgovine. Gledam ljude ispred svojih kuća, po dvorištima, u vrtovima i na njivama - svi nešto rade. I mi smo u Camino "radnom" modu, štoviše, imamo za ishodati preko 30 kilometara. Žao nam je što za Tijelovo nećemo ostati u Tomaru, ali valjda će i u mjestu u koje dolazimo biti sveta misa. Ne bih se osjećala dobro da je danas propustim.
Mjesto teško izgovorljivog imena Alvaiázere, poznato po grašku i maslinovom ulju, činilo se kao da je na kraju svijeta. Dok smo do njega došli, kupili si hranu u supermarketu na ulazu u mjesto (srećom radi i blagdanima!) i krenuli prema našoj albergi, bilo je već 16 sati. Vidjeli smo ljude kako ulaze u crkvu, pa sam upitala jednu ženu da li će to sada biti sveta misa. Potvrdno kimne glavom.
Lijepom planinskom stazom
Danas smo se planina i mi baš voljeli, štoviše, ovo nam je bila najljepša dionica na ovoj Camino ruti. Makadamske i šumske staze odvele su nas iz Alvaiázera u planine Serra de Alvaiázere, čije nadmorske visine od šestotinjak metara nisu impozantne, ali su pogledi na okolne doline divni. Čudesna simfonija zvukova, boja i mirisa obuzela me u potpunosti i osjetila sam čistu lakoću postojanja. Čak se ni na molitve nisam mogla skoncentrirati - priroda je okupirala svu moju pažnju. Živjeti u trenutku, u potpunosti ga proživjeti...Toliko nam to svima nedostaje!
Cvrkut ptica, cvrčanje cvrčaka, mirisi bora, eukaliptusa pa smilja, plavilo neba i zelenilo trave i drveća učinilo je da moje misli budu lake poput pera.
Dan kao stvoren za hodanje
Volim kada poranimo i uronimo u dan dok se još nije sasvim razbudio. Nikako da to bude u cik zore, da je ponovo možemo gledati kako sviće. Raduju me i oblaci (samo ne kišonosni), puno više nego sunce kojeg smo se i previše nauživali prethodnih dana.
Ponovo ruta koja je po mom ukusu. Predivna priroda, čist zrak, malo planinarenja i toliko potreban mir. Volim susrete, upoznavanja i druženja s drugim hodočasnicima, ali ovaj spokoj jutra, komadić vremena samo za sebe, ne volim da mi itko remeti. Zato guštam u svakom koraku. Usputno društvo su nam koze i krave te pokoji pas koji laje na nas iz svog dvorišta.
Nima
Nedjelja je i upitno je što i gdje možemo očekivati. Iskoristili smo prvu priliku za doručak u prvom mjestu s otvorenom pekarnicom. I to je bilo to. Dalje nigdje ništa nije radilo, nismo mogli popiti kavu niti dobiti pečat.
U Coimbru smo stigli prerano za ući u smještaj, pa smo se s ruksacima motali po starom gradu i skoristili priliku za ručak.
Pansion preko puta crkve istog imena bio je otvoren. Ondje nas je dočekao ljubazni mladić koji nas je rado primio u smještaj prije vremena za prijavu. Nakon uobičajenih pitanja odakle smo i imena i prezimena koja su svima ovdje komplicirana za izgovor, počinjemo razgovor. Zove se Nima i stigao je prije godinu i pol iz Nepala. Odlično govori engleski jer ga je učio u privatnoj školi. S portugalskim još nije na "ti", ali polako ga savladava. U početku mu je bilo dobro, imao je određena prava i poštovani su ga kao sposobnog i marljivog djelatnika.
Cesta, cesta, cesta
Nakon posljednjih ranojutarnjih pogleda na predivnu Coimbru, ostatak dana uopće nije bio dojmljiv. Cesta, cesta, cesta... Monotoniju Puta razbijala su jedino učestala mjestašca kroz koja smo prolazili, ali gotovo sva su bila bez ikakvih sadržaja. Prije polovice ishodane rute nismo imali ni gdje popiti kavu koja nam je trebala da nas malo podigne jer se uopće nismo naspavali. Vukli smo se cestom kao puževi vjerojatno najsporije dosad. Čak ni kraći izlet s asfalta u mirisnu šumu borova i eukaliptusa nije pomogao. Jedino što me veselilo bile su zvonjave usputnih crkvica koje su u svaki pun sat svirale melodiju "Ave Maria", koja mi je zatim cijelo vrijeme bila u uhu.
Legenda o pijetlu
Bila je to najnezanimljivija dionica Portugalskog puta dosad. Beskrajni kilometri ceste uz buku prometa umjesto cvrkuta ptica, miris benzina umjesto mirisa bora i eukaliptusa, nepodnošljiva vlaga u zraku koja sve lijepi uz tijelo i dosadne industrijske zone na ulazu u gradove.
Kada toliko vremena hodaš cestom, svaki dolazak u najmanje mjesto ili zaselak pričinjava ti radost. Toliko lijepih kuća s uređenim okućnicom i s pregršt sitnih detalja nismo se nagledali ni na našem Caminu iz Osijeka do Santiago de Compostele. Azulejosi su mi i dalje favorit pa ih stalno fotografiram (ne mogu si pomoći!) i uvijek pronađem neki koji još nemam u kolekciji. Zanimljivi su mi i krovovi kuća i crkvica s različitim vjetrokazima, najčešće u obliku pijetlova.
Duh Camina za zajedničkim stolom
Divno je uraniti i započeti dan na Caminu dok još nema previše buke. Najviše raduje kada vas Put vodi kroz prirodu. Misli su tada bistre, usredotočene, molitve dublje, a korak lagan. Danas nam je baš išlo pa smo putem odlučili ne ostati u većem gradu kako smo prvobitno planirali već ishodati dodatne kilometre.
Stigli smo do sela Branca i alberge Casa Católico. To je lijepi donativo s nekoliko soba na mirnom mjestu uz Camino stazu. Vodi ga Paulo, stalni volonter iz Brance, ljubazni razgovorljivi Portugalac koji je ishodao čak 44 Camina. Osim našeg dragog prijatelja Johna iz Santiaga, ovo je tek druga osoba s toliko prijeđenih hodočašća sv. Jakova koju smo upoznali.