Camino zove!
Na našim predavanjima o knjizi često izgovaramo omiljenu rečenicu: "Kada te Camino pozove, tvoje je da se odazoveš i kreneš." E, pa, pozvao nas je po peti put i mi smo se, bez previše razmišljanja i opiranja, ponovo uputili u tu avanturu.
Ovaj put nismo uopće fizički spremni jer je puno, puno proputovanih kilometara i isto toliko predavanja na koja nas je odvela naša knjiga "Od Osijeka do Santiago de Compostele" učinilo da hodanja gotovo i nije bilo. Uz naše standardne boljke, Ivicu je, baš prije puta, "uhvatilo u leđima", ali nema odustajanja!Nadamo se samo da, kao i uvijek, tijelo pamti i da ćemo se vrlo brzo prebaciti iz sjedećeg u dugohodajući mod, a računamo i na snagu molitve, Božju providnost i na našu upornost i volju.

Samo smo bacili pogled
Tražeći naš hostel, usput smo već slučajno nabasali na neke od znamenitosti koje su mi bile na listi želja. Sretni trenutak bio je što je smještaj u centru grada, u najstarijoj lisabonskoj četvrti Alfama. Prvo smo na vrhu najvišeg od sedam brežuljaka ugledali Castelo de São Jorge, stari dvorac iz 11. stoljeća kako se zaštitnički nadvija nad grad. Malo skrenuvši našli smo se na velikom trgu Praca da Figueira. Šareni štandovi okupirali su sa svih strana trg, ignorirajući slavnog konjanika Joaõa l. Iznenadio nas je dugački red beskućnika i ljudi u potrebi koji su, ne baš strpljivo, čekali nekakav topli obrok koji su im dijelili na trgu. Toliko puta viđeni sjaj i bijeda velegrada, rukom pod ruku na jednom mjestu.

Najprije molitve
Od jučer je Lisabon zasjeo visoko na ljestvici mojih omiljenih gradova. Bila je to jednostavno ljubav na prvi pogled.
Jedva sam čekala zaroniti u dan koji je pred nama. Imala sam toliko planova i želja, jedino nisam bila sigurna kako sve to ugurati u jedan običan dan. Odlučila sam prepustiti se jer ionako ne mogu na sve utjecati. Ooo, kako sam bila u pravu!
Popeli smo se strmom uskom ulicom prema katedrali i prvo što smo ugledali bila je crkva sv. Antuna. Sé de Lisboa, katedrala sv. Marije iz 12. stoljeća (koja viri odmah iza nje) bila je broj jedan na našoj listi obilazaka. Ona je početna točka ovog Camina i željeli smo, uz naše hrvatske, kupiti i portugalske hodočasničke putovnice, a svakako nam je trebao i prvi pečat.

Na blagdan svetog Antuna
Ponovo smo se otišli pomoliti svetom Antunu na njegov dan i zamoliti ga da nas čuva i pomaže nam na Putu. U tijeku je bila sveta misa i vladala je gužva. Ljudi su stalno ulazili i izlazili, ali u crkvi ih nije bilo niti približno kao kod nas na taj blagdan, a primijetila sam da nisu ni nosili cvijeće na blagoslov. Blagoslova nikad dosta!
Kako smo se i nadali, s katedralom Sé bila je treća sreća. Vjerujem da je sveti Ante imao udjela u tome. Konačno smo uspjeli ući unutra! Ondje nije bilo puno ljudi jer su bili u susjednoj crkvi pa smo je na miru mogli razgledati i pomoliti se.

  Trinaest kilometara ničega
Napustivši dražesni gradić Vila Franca de Xira odmah smo shvatili da nas čeka beskrajno tabananje prašnjavim bespućima nimalo lijepe industrijske zone. Bilo je to dosadnih 13 kilometara bez ijednog čovjeka i bilo čega vrijednog spomena, ukoliko kontejneri, dimnjaci, kojekakva postrojenja ili termoelektrana nisu dobar motiv za fotografiranje.
Azambuja se pojavila kao spas, ne samo zbog kave (konačno!) i naših dobro odležanih sendviča od prekjučer (danas su bili najbolji), već i da konačno imamo što za vidjeti.

  Thru hiker Brian
Prvi put sreli smo se u lisabonskoj katedrali dok smo čekali nekog tko bi nam mogao lupiti prvi pečat. Kada nam je jučer naš domaćin Nunu pokazivao gdje ćemo prenoćiti, radosno nas je pozdravio već izvaljen na ležaju u susjednoj sobi. Bolje smo se upoznali jutros na doručku.
Brian je 53-godišnji računovođa iz Portlanda, Oregon, SAD. Ovo mu je prvi Camino i već vidimo da će ga ishodati s lakoćom.

 Camino anđeli su posvuda

Današnji dan bio nam je fizički najzahtjevniji do sada. Bilo je tu dosta kilometara, prilično strmih uspona ali najviše od svega smetala nam je vrućina i nedostatak hlada. Od ugodnih 24°C u Lisabonu (tada sam rekla da potpisujem da nam ta temperatura ostane cijelim Putem) dogurali smo do izuzetno visokih 39°C, a o UV indeksu da i ne govorim.

Posljednja dionica Puta od mjesta Arneiro das Milhariças u kojem smo se odmorili uz kavu bila je prava kušnja. Predivna priroda više nas nije zanimala. Koračali smo vrlo polako svak u svojim mislima. Nisam se mogla usredotočiti niti na molitve, koliko mi je bilo teško. Ljepljiva vrućina nije nam dala disati i samo smo pili i pili vodu. Jedino na što smo bili koncentrirani u tom naporu bilo je da izdržimo i da konačno stignemo u Monsanto. Nismo osobe koje lako odustaju, ali u pojedinim trenucima činilo nam se kao da nećemo uspjeti.

Čudesna Fátima

Jučerašnji dan smo nekako izdržali, nadali smo se da će nam današnji biti manje naporan. Volim hodati u jutarnjim satima prije vrućine, dok je tijelo svježe, mozak odmoran a duša spremna za molitve i za primiti sve blagoslove koji su nam danas namijenjeni. Jutro nas je nagradilo predivnim mirisima prirode - lipe u mjestima kroz koja smo prolazili, borovine, smilja, timijana i origana u brdima. Nakon nekog vremena vrućina, naš stalni suputnik, ponovno nam se pridružila i nije nam bilo ništa lakše nego jučer. Znali smo da je Fátima blizu i to nam je davala snagu. U molitvama sam se pripremala za dolazak, spominjući se svih ljudi i nakana koje sa sobom nosimo na to sveto mjesto.