U velegradu

Hodati ranom zorom dok su ulice grada puste i mirne, dok vam Put osvjetljavaju samo ulične svjetiljke, pravi je užitak. Nema one svježine na koju smo navikli prethodnih dana, čak je i Atlantik čudesno miran.

Najljepši dio današnjeg obalnog Puta bile su mi pješčane plaže uz ocean po kojima smo hodali, prekrasne stare građevine poput rimskog mosta preko rijeke Miñor s deset lukova (13. st.) u Ramallosi, fontane i stare vile.

On se pobrine za svoje

Vigo, osim po lijepim starinama, nije baš bio grad po našem guštu. Prevelik je, nemiran, s neprestanom gužvom i prebučan. Takva je bila i protekla noć u kojoj skoro uopće nisam oka sklopila, a vjerujem da su i drugi cimeri imali isti problem. Buka prometa, najviše od rondanja motora, cjelonoćno urlanje mladih na trgiću ispod prozora i nesnosna sparina u sobi u kojoj se jedva dalo disati potpuno su pokvarili onaj prvi pozitivan dojam o albergi. Inače nemamo problem s noćenjem u najjeftinijim prenoćištima i dijeliti prostor s puno ljudi jer nismo previše zahtjevni, ali ova je noć bila baš teška, a treba se dići rano ujutro dok još nije vruće i nastaviti hodati.

Mala alberga daleko od svega

Put nas je rano jutros poveo u šumu preko velikog oblog kamenja, ostataka starih rimskih i srednjovjekovnih staza. Zaboravili smo da hodanje Galicijom najčešće nalikuje na planinarenje. Kao početak, i kraj Puta bio je fenomenalan, šumom s puno hlada, s izvorima vode, potočićima koje smo morali preskakati i kamenjem obloženim zelenim tepihom od mahovine.

Najbolji plan je da nemate plan

Jutros smo po prvi put na ovom Caminu hodali u grupi. Zapravo smo se, nakon koordiniranog ustajanja u isto vrijeme, pridružili zanimljivoj ekipi koja hoda zajedno već nekih tjedan dana. Na čelu su predvodnici Larry i Federico, na bokovima jurcaju naše dvije Hrvatice Tina i Dorja i Meksikanka Adriana, dok im nas dvoje čuvamo leđa. Super su i s njima nikad nije dosadno. Prilično žustro smo hodali i nekako prebrzo stigli na polovicu planirane rute.

We did it

Nisam imala osjećaj da naš Camino završava. Zapravo i ne završava, samo će promijeniti smjer i rutu.

Današnja ruta nije bila osobito zanimljiva, stoga sam vrijeme hodanja većinom provela u molitvama i promišljanju o Putu. Svaka Camino ruta dovede nas do cilja s neke druge strane. Uvijek s nestrpljenjem iščekujemo trenutak kada ćemo po prvi put na dolasku ugledati tornjeve katedrale svetog Jakova u Santiagu de Composteli. Uslikala sam ih s uzvisine, s nekih 7 kilometara udaljenosti od grada, kako se pokušavaju istaknuti u masi bezličnih zgrada i nebodera koji su ih opkolili sa svih strana.