Samo smo bacili pogled
Tražeći naš hostel, usput smo već slučajno nabasali na neke od znamenitosti koje su mi bile na listi želja. Sretni trenutak bio je što je smještaj u centru grada, u najstarijoj lisabonskoj četvrti Alfama. Prvo smo na vrhu najvišeg od sedam brežuljaka ugledali Castelo de São Jorge, stari dvorac iz 11. stoljeća kako se zaštitnički nadvija nad grad. Malo skrenuvši našli smo se na velikom trgu Praca da Figueira. Šareni štandovi okupirali su sa svih strana trg, ignorirajući slavnog konjanika Joaõa l. Iznenadio nas je dugački red beskućnika i ljudi u potrebi koji su, ne baš strpljivo, čekali nekakav topli obrok koji su im dijelili na trgu. Toliko puta viđeni sjaj i bijeda velegrada, rukom pod ruku na jednom mjestu.

Po ključeve i kod za ulazna vrata morali smo otići u drugi hotel jer u našem recepcija više nije radila. Hostel je u, činilo se, mirnoj sporednoj uličici. Prastar je, ali ima lift u koji smo se jedva bočno ugurali s ruksacima na leđima, ali se barem nismo morali penjati stepenicama. Ni soba s tuš kabinom i umivaonikom iza pregrade nije neko ludilo ali imamo bračni krevet s čistom posteljinom i ručnicima. Uostalom, što nam više treba za jednu noć. Samo smo zbacili sa sebe ruksake, kratko sam dopunila mobitel koji mi se ugasio (bila sam žalosna što usput nisam mogla okinuti koju fotku jer bilo je odličnih kadrova) i odlepršali smo baciti pogled barem na našu četvrt. Srećom, Portugal je u drugoj vremenskom zoni, pa smo dobili sat vremena više!
U blizini je Elevador de Santa Justa, prekrasno dizalo visine 7 katova od kovanog željeza s gotičkim lukovima s kojeg se pruža pogled na Lisabon od 360°. Samo smo ga uslikali jer se nisam sjetila da radi do 23 sata i da smo mogli baciti i pogled s vrha.
Pored nas projurio je stari žuti tramvaj broj. 28, simbol Lisabona iz 30-ih godina 20. stoljeća, kojim se svaki turist želi voziti. Iz njega su samo virile glave i ruke naguranih ljudi koji jedan od drugoga ništa nisu mogli vidjeti. Odlučili smo radije prošetati dalje.
Do Rue Auguste, glavne ulice četvrti Alfama s poznatim kafićima, barovima i restoranima koji su dupkom puni i iz kojih se šire svi poznati i nepoznati miomirisi, dovele su nas kamene uličice. Toliko su na nekim mjestima te kockice ulegnute i grbave, da smo morali paziti kamo stajemo.
Ovdje je kao u košnici. Na svakom koraku vas netko vuče za rukav da dođete nešto pojesti, popiti, želi vam uvaliti neku nepotrebnu sitnicu, a Ivici su u više navrata nudili hašiš, lulu, čak i kokain. To nas je zgrozilo jer uokolo je puno mladih ljudi. Ima tu doseljenika, mahom tamnoputih, sa svih strana svijeta i svaki je u preživljavanju domišljat na svoj način. Nas su se najviše dojmili ulični svirači kojima za pjesme za dušu uvijek ubacimo koji novčić. Ne možemo ostati ravnodušni niti prema prosjacima, ali njih je zaista previše posvuda.
Ponosno smo prošli kroz Arco do Rua Augusta, veliki trijumfalni slavoluk sa šest stupova i kipovima znamenitih povijesnih likova, da bismo dospjeli na još jedan očaravajući prostor.
Praca do Comercio jedan je od najvećih europskih trgova i slovi za najljepšeg u Lisabonu. Državne ustanove, prepoznatljive žute građevine i luksuzni hoteli okružuju monumentalni spomenik Jose l. koji se nalazi u središtu.
Morali smo čekati red kako bismo ovjekovječili naš prvi dolazak u Lisabon fotografirajući se ispred naziva grada. Eto i to je postalo atrakcija! No prava atrakcija bio nam je povijesni mol Cais das Colunas s kamenim stupovima i obala rijeke Tejo koja ovdje već liči i miriši na Atlantik. Pogled na osvijetljeni crveni most Ponte 25 de Abril (koji neodoljivo podsjeća na Golden Gate Bridge u San Franciscu) i na Cristo Rei, više od 200 metara visok Kip Krista Kralja koji s druge strane rijeke Tejo podignutim rukama blagoslivlja Lisabon i nas male hodočasnike, posljednji su zadivljujući prizori koje smo upili ove večeri. Sve je upotpunio performans dvojice izvrsnih glazbenika uz koje smo dobili želju zaplesati. Imali smo snage još jedino otplesati do naše sobice u mirnoj uličici.
Usput smo slučajno naletjeli na trgovinu i zalogajnicu koja još od 1904. godine pravi portugalski specijalitet Pastel de Bacalhau, pa smo ga odlučili kušati. Bakalar punjen aromatičnih sirom, paniran i pržen u ulju bio je slastan zalogajčić, baš po našem ukusu osim po cijeni (vidi se da se radi o prastaroj recepturi, ali skupi su kao da su i zlatni grumenčići uključeni u smjesu).
Taman kada smo se odlučili baciti u horizontalu i zahrkati nakon dugog i vrlo turbulentnog dana, stiglo nas je prokletstvo odabira smještaja u centru grada. Cijelu noć je netko rondao, kao da je u blizini gradilište, onda su prolazili smetlari lupajući s kantama i svađajući se, nakon njih dojezdili su perači ulica (cijeli odred za čistoću), a bilo je i bučnih prolaznika. Ništa se nije promijenilo niti pred jutro, kada je sve krenulo ispočetka (valjda sam srednji dio prespavala). Tada mi je prekipjelo pa sam konačno skočila i zatvorila stari drveni prozor.
Nisam se baš naspavala, ali mi to neće pokvariti uživanje u danu koji se smiješi s novim izazovima.
Život je lijep!

(Biljana Miložić)