Na blagdan svetog Antuna
Ponovo smo se otišli pomoliti svetom Antunu na njegov dan i zamoliti ga da nas čuva i pomaže nam na Putu. U tijeku je bila sveta misa i vladala je gužva. Ljudi su stalno ulazili i izlazili, ali u crkvi ih nije bilo niti približno kao kod nas na taj blagdan, a primijetila sam da nisu ni nosili cvijeće na blagoslov. Blagoslova nikad dosta!
Kako smo se i nadali, s katedralom Sé bila je treća sreća. Vjerujem da je sveti Ante imao udjela u tome. Konačno smo uspjeli ući unutra! Ondje nije bilo puno ljudi jer su bili u susjednoj crkvi pa smo je na miru mogli razgledati i pomoliti se.
Za kupiti hodočasničke putovnice i dobiti prvi pečat s Camina Portugues trebalo je dosta upornosti i volje, a bome i hodanja. Još se ni na jednom hodočašću nismo toliko namučili oko jednog malog pečata, ali zato smo zbog tog podviga bili neizmjerno sretni. Sada mirno možemo krenuti. S prvim pečatom u našim hodočasničkim putovnicama, molitvama i blagoslovom sv. Ante naše je hodočašće i službeno započelo. Bom Caminho!
Parkom das Nações
Sve smo nešto na ovom Caminu morali ponavljati, pa tako i dolazak u Parque das Nações. Ova je moderna četvrt udaljena oko 7 kilometara od centra grada i potpuno je drugačija od ostalih. Poznata je po velikom Oceanariju koji je drugi po veličini akvarij na svijetu i jedan je od najpoznatijih u Europi. U najvećem od četiri akvarija je 5 milijuna litara vode i oko 500 različitih vrsta. Prolazeći pored njega došli smo u napast posjetiti ga, ali, na žalost, ne možemo si priuštiti da izgubimo polovicu dana samo na razgledavanje.
Malo dalje je Muzej znanosti, dok središtem četvrti dominira velika zgrada šoping centra Vasco da Gama, sva u staklu.
Lijepo je bilo hodati obalom rijeke Tejo i svako malo diviti se nečemu. Pored nas na žici su klizile gondole, pružajući brojnim turistima još jedan način da bace pogled na grad s visine. Mislim da je ipak u cijeloj vizuri grada najdominantniji Most Vasco da Gama, koji poput kakve dugačke trakavice (17 km) zavija negdje u daljini. Opravdava titulu najduljeg mosta u Europi i osmog po veličini u svijetu. Jednostavno vam ulazi u svaki kadar još dugo nakon što ste napustili Lisabon.
Dojmio nas se i Vasco da Gama Tower Babilon koji je sa svojih 145 m najviša građevina u Portugalu. Povremeno sam se osvrtala dok sam fotografirala i još dugo mi se nije gubio iz vida.
Četvrt je puna nekakvih neobičnih skulptura, od kojih nas je oduševila golema šarena mačka od recikliranih materijala.
No najvažniji od svih važnih objekata u ovom dijelu grada za nas je ipak bio prvi stupić s oznakama Camino ruta za Santiago i Fatimu.
Imendan
Prolazili smo kroz gradić Alverca do Ribatejo. U jednom trenutku začuli smo da nam s prijeke strane ceste netko nešto dovikuje. Gotovo trčeći i mašući rukama približavao nam se jedan stariji gospodin. Iz daljine je uočio naše školjke na ruksacima i bio znatiželjan kamo smo se zaputili. Pitao nas je najprije nešto na portugalskom, ali ga nismo razumjeli. Onda nas upita govorimo li engleski i na naš potvrdni odgovor nastavi nam pričati na portugalskom. "Idete li u Fatimu?", nastavlja. "Da, idemo najprije u Fatimu, pa u Santiago de Compostelu i na kraju u Lourdes", odgovorimo mu gotovo uglas. Onda počne tražiti nešto po džepu hlača i napokon izvadi nekakav privjesak s ključevima. Na privjesku je Gospa Fatimska koja mu je uspomena s njegovog hodočašća. Kaže da je Fatima baš posebno mjesto i drago mu je da ćemo ga i mi posjetiti. Pita nas da li smo Amerikanci. Kada smo mu rekli da smo iz Hrvatske, zadovoljno se nasmiješio i počeo s hvalospjevima Lijepoj našoj. Pita nas kako je sada u Hrvatskoj, misleći valjda na Domovinski rat. Uvjerili smo ga da je sve uredu i bio je zadovoljan odgovorom. Krenuo je on tako hodati s nama i skoro da nas je otpratio do sljedećeg mjesta. Jako je drag i rado se fotografirao s nama. "Ja sam Antonio", predstavi se. "O, pa danas je Vaš dan!", sjetih se čestitajući mu imendan. Oprostili smo se i poželio nam je da sretno stignemo na odredišta i primimo blagoslove, a mi njemu dobro zdravlje.
Eto, valjda je to bio znak s neba da naš sveti Ante bdije nad nama. Po tko zna koji put pokazalo se da jezične barijere ne postoje kada se ljudi razumiju srcem. A portugalski sve bolje razumijemo.
Pečat
Pronašli smo smještaj u Franci de Xiri, ali nije bilo pečata. Odlučili smo ga potražiti negdje u gradu. Sve smo usput obavili, kupnju neposredno pred zatvaranje trgovine i iznenađujuće kvalitetnu i vrlo jeftinu večeru u Gold Kebabu (ovaj put nismo jeli kebab), u kojem izgleda objeduje pola grada. Jedino u petak navečer nismo uspjeli pronaći pečat koji nam treba.
Prolazeći pokraj odškrinutih vrata nekakve ustanove, odlučili smo pokušati. Zavirili smo unutra i pronašli tri simpatične bakice kako slikaju. Objasnila sam im što trebamo i jedna od njih mi je na tečnom engleskom jeziku rekla da oni kod sebe nemaju pečat. Pokušavale su se sjetiti tko bi nam ga mogao dati. Pohvalim portret koji je žena upravo završavala i kaže mi da je po zanimanju slikarica i da obučava i druge ljude slikarstvu. Zadovoljna je i pri tome je pohvalila moj engleski. "I vaš engleski je jako dobar", uzvratim joj kompliment. "Pa da, ja sam ujedno i profesorica engleskog jezika", odvrati. Svi smo se nasmijali a druga bakica, koja ne govori engleski, već se bacila u akciju. Izletjela je na ulicu i počela ispitivati mladiće okupljene ispred obližnjeg kafića gdje bismo u petak navečer mogli pronaći pečat. Poslali su nas na neko mjesto u blizini koje izgleda više ne postoji. Uza svu pomoć lokalnog pučanstva, pečat nismo uspjeli pronaći. Na kraju smo se vratili pitati u Golden Kebab i ondje smo ga, na naše veliko čuđenje, i dobili. Nije neko ludilo, ali daj što daš. Pa ti nemoj jesti specijalitete s Istoka!
(Biljana Miložić)
