Trinaest kilometara ničega
Napustivši dražesni gradić Vila Franca de Xira odmah smo shvatili da nas čeka beskrajno tabananje prašnjavim bespućima nimalo lijepe industrijske zone. Bilo je to dosadnih 13 kilometara bez ijednog čovjeka i bilo čega vrijednog spomena, ukoliko kontejneri, dimnjaci, kojekakva postrojenja ili termoelektrana nisu dobar motiv za fotografiranje.
Azambuja se pojavila kao spas, ne samo zbog kave (konačno!) i naših dobro odležanih sendviča od prekjučer (danas su bili najbolji), već i da konačno imamo što za vidjeti.

Na širokom trgu ispred gradske vijećnice i mjesne crkve izdiže se stari pil (pelourinho), stup na kojem su nekad davno vezali i javno kažnjavali grešnike. Mogu samo zamisliti što su im radili kada vidim one četiri kuke na vrhu. Danas je trg, na sreću, samo mjesto druženja mještana na kavi ispod suncobrana. Dok je kafić na trgu ispunjen do posljednjeg mjesta, crkva je zjapila potpuno prazna. Idealno za pomoliti se u tišini i malo je razgledati. Neobična je. Osim pozlaćenim oltarima, svi su zidovi ukrašeni tradicionalnim šarenim portugalskim keramičkim pločicama, azulejosima. Na njih smo se već naviknuli na fasadama kuća, ali u crkvama mi djeluju neobično.
Ponovo smo bili u potrazi za crkvenim pečatom. Kada sam pitala dvije djevojke koje su sjedili za susjednim stolom znaju li slučajno gdje bismo mogli pronaći svećenika da nam da crkveni pečat, jedna mi je odvratila: "Subota je, teško da ćete nekoga naći." Zadovoljila nas je subotnja kava u hladu ispred crkve i prigodni pečat iz kafića, jedino što smo mogli dobiti.

Nunu i ranč na kraju mjesta
Ovaj put nismo imali sreće ni s albergom u Valadi koja je bila popunjena. Ali iznjedrilo se nešto drugo, još zanimljiviji smještaj na malom ranču na izlazu iz mjesta.
Najprije smo ga promašili i već napustili mjesto. Onda smo zvonili i već pomalo nervozni strepili da nam se nitko neće javiti. Pomična zelena kapija samo se odjednom počela otvarati i pustila nas u dugačko dvorište. Odmah smo prikovali pogled na dva mlada konja koji su bezbrižno pasli uz stazu. Do kuće smo se još lijepo našetali. Naš simpatični domaćin predstavio se kao Nunu i čim je otvorio vrata kuće, prema nama su istrčala dva psa. Veća je elegantna hrtica Aria a manji je njezin prijatelj Diego. Kliknuli smo na prvu jer životinje osjete tko im je naklonjen, tako da ih se ubrzo nakon upoznavanja nismo mogli riješiti. Nunuu je bilo drago što volimo životinje, pa smo se kao potvrđeni pasoljupci (s tri vlastite mačke) jako dobro složili.
Ljubazno nas je ponudio čajem ili hladnom vodom i odmah pokazao sobu. Kuća je stara niska prizemnica, uređena na starinski način, s puno zanimljivih detalja. Naš prozor gleda na dvorište i konje koji slobodno šeću uokolo i čak dođu i pod prozor.
Nunu je simpatični Portugalac, ljubazan, nenametljiv i druželjubivi. Nije čak želio ni odmah uzeti novac za noćenje. Odmah smo se dogovorili i za doručak. Jedino je problem što nema za nas nikakav pečat. Kaže da ne brinemo, da će nam se on samo potpisati u hodočasničke putovnice. Nekako nam se to nije činilo najboljim rješenjem, pa se odlučujemo vratiti se do mjesta i pitati u albergi.

Hospitalerosica Paola
Vrata alberge ponovo nam je otvorila ista ljubazna djevojka koja nas je sat vremena ranije poslala Nunuu. Kada smo je zamolili za pečate, odmah je rekla da nema problema, samo da će to malo potrajati. Stajali smo u kuhinji alberge, dok nam je, poput pazli lijepila dio po dio nekakvih glava. Poslije sam shvatila da su to simboli Santiago de Compostele i Fatime jer se alberga zove Dva Camina. Pita nas odakle smo i koji nam je ovo Camino. Zove se Paola, Talijanka je i ovdje volontira već duže vrijeme. I sama ga je nekoliko puta hodala intervjuirajući ljude. Odlučila je sama snimiti dokumentarni film o hodočasnicima i u tome je jako ozbiljna. Pričamo joj o svim našim Camino rutama, knjizi i planovima za budućnost. Žao joj je što za nas nije bilo mjesta u albergi jer bismo mogli pričati satima. Razgovoru se priključila i Mađarica Maria iz Budimpešte. Ovaj smo susret morali ovjekovječiti jednom zajedničkom fotografijom, a umjesto pozdrava, Paola nas je oboje snažno zagrlila. "Da vam prenesem malo pozitivne energije", kaže s osmijehom kojeg kao da nikad ne skida s lica. Sretna sam što smo je upoznali i što s radošću dočekuje i ispraća hodočasnike, darujući im svoje vrijeme, osmijeh i dobre vibracije. Neka i nama ta pozitivna energija kao i vjera nikad ne presahnu.

(Biljana Miložić)