Najprije molitve
Od jučer je Lisabon zasjeo visoko na ljestvici mojih omiljenih gradova. Bila je to jednostavno ljubav na prvi pogled.
Jedva sam čekala zaroniti u dan koji je pred nama. Imala sam toliko planova i želja, jedino nisam bila sigurna kako sve to ugurati u jedan običan dan. Odlučila sam prepustiti se jer ionako ne mogu na sve utjecati. Ooo, kako sam bila u pravu!
Popeli smo se strmom uskom ulicom prema katedrali i prvo što smo ugledali bila je crkva sv. Antuna. Sé de Lisboa, katedrala sv. Marije iz 12. stoljeća (koja viri odmah iza nje) bila je broj jedan na našoj listi obilazaka. Ona je početna točka ovog Camina i željeli smo, uz naše hrvatske, kupiti i portugalske hodočasničke putovnice, a svakako nam je trebao i prvi pečat.

Nismo previše žurili jer stara se dama ne budi prerano. Na prvi pogled ne biste pomislili da se radi o katedrali, koliko je jednostavna u usporedbi s onima u Španjolskoj. Nadala sam se i njenom razgledavanju, ali danas to nije bilo moguće zbog nekakve svadbene svečanosti. Naišli smo na ograde sa zabranom pristupa i zatvorena vrata katedrale. Bili smo zbunjeni i pomalo razočarani, pogotovo kada smo čuli da danas ovdje ništa nije moguće riješiti.
Otišli smo se mi požaliti našem svetom Anti i dobiti barem njegov pečat i blagoslov. Iglesia de Santo Antonio iz 18. st. nam je posebno zanimljiva jer se unutar nje nalazi rodna kuća našeg omiljenog sveca. Molitve na tom mjestu kao i ispred čudesne slike sv. Antuna iz 16. st. za sve one koji su na poseban način s nama na ovom hodočašću bile su za nas jako emotivne. Posebna je tu neka energija, kao i oko Antinog groba u Padovi i nadamo se da će i ovdje naše molitve biti uslišane. Kako je u međuvremenu počela i sveta misa, s radošću smo je ostali poslušati.
Na izlazu iz crkve svetog Antuna podružili smo se s ljubaznim volonterom koji nam je dao crkveni pečat. Pohvalio se da je bio u Hrvatskoj i da je oduševljen njezinom ljepotom. Voli i nas Hrvate jer smo, kaže, po mentalitetu i ljubaznosti jako slični Portugalcima. Baš sam bila sretna jer on je samo potvrdio moj prvi dojam o Portugalcima kao jako ljubaznom narodu.
Lijepo je čuti da vas drugi narodi vole i poštuju vašu zemlju i kulturu. U to smo se već puno puta uvjerili na svakom našem hodočašću.

Gdje se dobro jede
Duše okrijepljene molitvama i srca velikog k'o kuća, nastavljamo lutati sada već dobrano budnim i užurbanim Lisabonom. Vraćamo se prema trgu Praca da Figueira, gdje u prolazu pozdravljamo našeg konjanika Joaõa od jučer. Utvrđujemo gradivo i prolaskom ispod slavoluka u ulici Rua Augusta, s neizbježnim pogledom na glavni lisabonski trg Praca do Comercio. Ne mogu se odlučiti da li su mi dojmljiviji pod razlivenim noćnim svjetlima ili danju kada se vidi svaki komadić njihove bezvremenske ljepote.
Zapravo smo se zaputili prema trbuhu grada, tržnici Time Out Market, provjeriti da li je istina sve što o njoj pričaju. Njezina unutrašnjost skriva mnoštvo šarenih štandova s voćem, povrćem, začinima, mesom i ribom. Ali ono po čemu se najviše razlikuje od ostalih tržnica je dio s 40 lokala s raznovrsnom ponudom svježe pripremljene hrane iz svih dijelova Portugala i svijeta.
Ovdje se najbolje može osjetiti bilo grada i vidjeti svakodnevni život lokalnog stanovništva.
Od sve te šarolike ponude hrane za koju nismo bili sigurni niti što je, ništa nas nije osobito privuklo, pogotovo cijene. Jedva smo obišli čitav krug probijajući se kroz bučnu masu ljudi, dok su u središnjem prostoru, nagurani jedni uz druge, za velikim zajedničkim stolovima s klupama ljudi objedovali. Za utažiti glad nama je bio dobar i manje komplicirani kebab (barem smo znali što naručujemo) u obližnjoj zalogajnici.
Ručak smo završili u kafeteriji preko puta. Kava poboljšana tradicionalnom slasticom od lisnatog tijesta s kremom od jaja i posut cimeton, Pasteis de Nata, savršeno je zaokružila tu priču.

Sve čari četvrti Belem
Siti i napiti odtruckali smo se tramvajem do poznate četvrti Belem, koja je na drugom kraju grada. Željeli smo posjetiti Torre de Belem, mali dvorac iz 16. st. na obali rijeke Tejo, jednu od najposjećenijih znamenitosti u cijelom Portugalu. Kao i s katedralom, ni ovdje nismo imali sreće jer se kompletan dvorac obnavlja. Morali smo se zadovoljiti fotografiranjem izvana.
Mjesto u našem albumu dobio je i aviončić iz 1922. godine, koji se našao uz obalu. Spomenik otkrićima (Padrão dos Descobrimentos) nas je baš oduševio. Veliki kameni jedrenjak na kojem su 33 ljudske figure portugalskih pomoraca nalazi se na mjestu s kojeg su oni puno stoljeća prije kretali na put prema Indiji i ostatku svijeta.
Odavde puca pogled na zaista impresivni most Ponte 25 de Abril i Kip Krista Kralja na drugoj obali rijeke, kojima smo se sinoć divili u večernjem izdanju.
Za kraj smo si, kao poslasticu, ostavili Jeronimski samostan iz 16. st. koji je posljednje počivalište Vasca da Game, poznatog pomorca iz naših udžbenika iz povijesti, koji je otkrio morski put do Indije. Kada smo na dolasku ispred samostana vidjeli kilometarski red turista na žarkom suncu, odlučili smo posjet tom golemom kompleksu ostaviti za neki drugi put. Uživali smo već i u pogledu na njegovu ljepotu izvana kao i u šetnji (uz odličnu glazbu uličnog svirača) parkom preko puta.

Više sreće drugi put
Na povratku prema centru grada pokvario nam se tramvaj (a dvoumili smo se da li da idemo basom ili tramvajem), pa smo opet morali prošetati. Ponovo smo okušali sreću s katedralom i pečatom, ali dobili smo samo jedno "Dođite sutra ujutro u 9 sati" od čuvara ulaznih vrata.
Srećom pa smo Ivica i ja naviknuli prilagođavati se situacijama kako nadolaze i brzo promijeniti planove. Tako smo, katedrali u inat, odlučili odšetati iz centra do periferije grada, četvrti Parque das Nações, gdje smo u posljednjem trenutku pronašli prenoćište. "Doći ćemo ti mi opet", nijemo smo rekli katedrali, uvjereni da ćemo sutra ujutro biti bolje sreće.
U međuvremenu su nam se ispraznili i ugasili mobiteli, pa smo ih morali napuniti u usputnoj birtiji jer smo bili usred pregovora oko smještaja za ovu noć.
Oko nas je bilo sve okićeno, uličice prepune razdraganih raspjevanih ljudi, mirisi hrane sa štandova pored kojih jedva da ima mjesta za prolazak. Sprema se fešta povodom obilježavanja sutrašnjeg blagdana svetog Antuna. Malo nam je i krivo što smo odlučili nastaviti hodati i što nećemo i mi biti dijelom ovog općenarodnog veselja, ali barem ćemo sutra imati manje za hodati.
Odjednom nam iz mase prilazi razdragana djevojka. Vidjela je naše školjke na ruksacima i pita nas da li hodamo Camino. Draga je i simpatična, odlično govori engleski pa pričamo s njom o svemu i šalimo se kao da se već duže vrijeme poznamo. Patrícia je rođena Lisabonka (za razliku od mnogobrojnih stanovnika koji su ovamo doselili trbuhom za kruhom). Do sada je ishodala Camino iz Porta, pa nam se iskreno divi što smo mi kao stranci krenuli hodati Camino iz Lisabona, a ona koja ovdje živi na to se još nije odlučila. Na kraju me oduševila kada nas je oboje izgrlila kako bi s nama podijelila pozitivnu energiju (i ja to uvijek rado činim).
Patrícia, kao i slučajni susreti i razgovori s običnim malim ljudima na ulici, stranim prodavačima i ljubaznim volonterima učinili su da se u Lisabonu osjećamo dobro i da se poželimo ovamo vratiti.
Iako nam od početka baš sve ne ide po planu, ipak ne gubimo nadu. Uvijek sve izađe na dobro. Valjda Onaj naš gore zna zašto je to tako.

(Biljana Miložić)