Idemo na sjever

Vlak nas je dovezao u A Coruñu, prekrasan primorski grad u Galiciji, bogat poviješću, kulturom i spektakularnim pogledima na ocean. Grad je to s mnogo starih građevina koje se ističu svojom ljepotom između novih suvremenih zgrada, s lijepo uređenim parkovima, fontanama i brojnim skulpturama, (između ostalih i onom Johna Lennona). Avenida Marina dovela nas je do centra grada s bijelim staklenim galerijama na pročeljima zgrada, simbolom A Coruñe. Ovdje smo zastali i, uz kliktanje galebova, guštali u kavi s pogledom na brodove u luci.

Camino Inglés

Ova kratka hodočasnička ruta povezuje luke A Coruña i Ferrol sa Santiago de Compostelom. Nastala je u srednjem vijeku kao zgodna kombinacija trgovinskog i putničkog prijevoza, koja je omogućavala da mnogi vjernici iz Velike Britanije, Irske ili sjeverne Europe brodovima doputuju u Galiciju kako bi posjetili grob Apostola Jakova. Nakon iskrcavanja u luci, nastavljali bi kratko kopneno putovanje pješice ili na konjima do Compostele.

Irski hodočasnici nisu baš oduševljeni službenim nazivom ovog puta (Engleski put). Smatraju da bi se ruta trebala zvati "Put Engleza i Iraca", jer su obje nacionalnosti, prema podacima iz brodskih zapisa u lukama dolaska i polaska, dale podjednak broj hodočasnika.

Šetnja kišnom Galicijom

Bio je ovo vrlo zanimljiv i neobičan dan. Vodio nas je najprije kroz male zaseoke s tek nekoliko kamenih kuća i lijepu prirodu daleko od urbane vreve. Postepeno smo se penjali u planinu sve do vrha Alto do Peito koji je sa svojih 457 m n/v najviši vrh Camina Inglés. Nije nam bilo pretjerano teško jer nije bilo sunčano ni vruće. Ali cijelim putem pratila nas je magla koja se postepeno pretvorila u kišu, prvu od kako smo krenuli na Put prije mjesec dana. To je Galicija - brdovita, zelena, kišna, ćudljiva, divlja i svoja. Ni kiša nam nije mogla pokvariti užitak hodanja (ako ti ne pada kiša, onda nisi ni bio u Galiciji). Osim dva velika psa, nekoliko konja i zečića te stada koza i krava, nismo putem sreli nikoga. Tišina, molitva, povezanost s prirodom i unutarnji mir - već osjećamo blagodati ove manje hodane rute.

Mariia

Naš drugi početak Camina Inglés danas je u Ferrolu. Stvarno je neobična ova ruta s dva početka i, čini se da smo jedini koji tako hodaju. Dok se grad polako budi iz sna, mi već hitamo praznim ulicama, bacajući posljednji pogled na veliki jedrenjak u luci.

Uskoro sustižemo Mariiu, našu novu rusku prijateljicu i nastavljamo zajedno hodati. Priča nam usporava korake ali to nam uopće ne smeta, iako znamo da je danas pred nama podosta kilometara.

Promišljanja

Najljepše od svega je što, kad uroniš u novi dan, nikad ne znaš kakav Put te čeka ni koje ljude će ti donijeti.

Sićušni komadići raja razasuti Putem kroz Galiciju, kratki usputni susreti i dovoljno vremena za molitve i promišljanja učinili su i ovaj oblačni dan, pun uspona i fizičkih napora, posebnim.

Baš kad su nam se želuci počeli buniti zbog gladi, naišli smo na košaru s voćem koju je neka dobra duša ostavila uz Put da se nađe za okrjepu hodočasnicima. Podijelili smo naranču, jabuku i nektarinu i bili zahvalni na tome. Sreću čine male stvari!

Casa Avelina – tiha oaza duše

Unatoč konstantnom usponu, hodali smo s nekakvom lakoćom. Negdje na pola puta ponovo smo sreli Španjolku s kojom smo se jučer stalno pretjecali. I njoj je bilo drago što se ponovo vidimo, kaže da joj danas puno bolje ide nego jučer. I nama, vjerojatno jer smo danas hodali i molili za našeg pokojnog prijatelja, dugogodišnjeg planinara, koji je prije nas ishodao svoj prvi i posljednji Camino i bio nam savjetnik i podrška. Sigurno bi i on guštao u ovom danu, u stazama koje vode kroz šume, brežuljke i daleka sela, gdje vrijeme kao da je stalo.

Brdo radosti

Težinu hodanja većinom asfaltiranim putovima i uz prebučnu prometnicu bez osobito zanimljivih prizora zamijenilo je iščekivanje. Iako smo prvi put na ovom Putu ušli u Santiago prije točno tjedan dana, svjesnost da mu se ponovo približavamo nije nas ostavljala ravnodušnima.

Nove ideje samo su nadolazile u hodu. Posljednja je bila da ne završimo današnji dan u nekom usputnom gradu niti u Santiagu već da malo prekrojimo završetak Camina Inglés i zaustavimo se na Monte do Gozu.

Sedam godina poslije

Do ponovnog dolaska u Santiago de Compostelu dijelilo nas je posljednjih pet kilometara Puta. Trebali smo se samo spustiti s Monte do Goza dolje u grad. Mogli smo to učiniti još jučer, ali nismo željeli. Imali smo neočekivano drugi plan - naći se u Santiagu s dragim prijateljima, kad nam je to već Camino omogućio.

Grad se tek počinjao buditi dok su naši koraci odzvanjali kamenim pločnicima. Nedostajao nam je ovaj silazak s Francuskog puta jer je nekako najljepši. Svi drugi ulasci u grad ne mogu se usporediti s ovim. Ponovo smo zastali kod viteza templara, živice s natpisom Santiago de Compostela i svetišta San Lazaro kako bismo se uslikali. Kada sam ugledala dva tornja katedrale obasjana suncem kako izviruju iznad uske ulice, srce mi je zatitralo od radosti jednako kao i svaki put na dolasku.