Promišljanja
Najljepše od svega je što, kad uroniš u novi dan, nikad ne znaš kakav Put te čeka ni koje ljude će ti donijeti.
Sićušni komadići raja razasuti Putem kroz Galiciju, kratki usputni susreti i dovoljno vremena za molitve i promišljanja učinili su i ovaj oblačni dan, pun uspona i fizičkih napora, posebnim.
Baš kad su nam se želuci počeli buniti zbog gladi, naišli smo na košaru s voćem koju je neka dobra duša ostavila uz Put da se nađe za okrjepu hodočasnicima. Podijelili smo naranču, jabuku i nektarinu i bili zahvalni na tome. Sreću čine male stvari!
Polako se spuštamo prema gradu i odjednom se otvara pogled na rijeku Mandeo i zelene brežuljke Galicije. U tom trenutku osjećam kako se unutarnja tišina podudara s vanjskom. Ništa mi ne nedostaje. Ništa mi ne treba.
Fešta na galićanski način
Današnji dan nije bio od susreta, zapravo stalno smo se pretjecali s jednim te istim ljudima, svaki put se pozdravivši, razmijenivši par rečenica i osmijeha podrške jer usponi su bili naporni.
Zato nas je odmah po ulasku u grad dočekalo razdragano mnoštvo, ulice s rijekom ljudi koja je preplavila svaki komadić prostora i povukla nas sa sobom. Od toliko ljudi jedva da smo uspjeli vidjeti bilo što od znamenitosti, štoviše, jedva smo pronašli albergu koja je u samom starom gradu.
Danas smo dan završili u Betanzosu, jednom od najljepših i najstarijih gradova na Caminu Inglés. Njegove uske kamene ulice, crkve koje niču na svakom uglu i pogled na zelenu dolinu ostavljaju dojam da ovdje sve još uvijek živi u ritmu nekog davnog vremena. Betanzos je bio jedan od sedam povijesnih galicijskih gradova i važno srednjovjekovno trgovačko i kulturno središte.
Na glavnom trgu, Plaza de la Constitución, ispred gradske vijećnice velika je gužva. Isto je i ispred crkve sv. Jakova (Iglesia de Santiago) u kojoj smo se željeli pomoliti i lupiti pečat, ali bila je zatvorena a ispred nje su ljudi u dugačkom redu čekali palačinke. Nedaleko je i crkva sv. Franje (San Francisco), također nedostupna, kao i treća gotička crkva, Santa María do Azogue, ispred koje se odvijaju predstave za djecu.
Grad je okupirala trodnevna fešta, Feira Franca de Betanzos. Veliko je to uprizorenje povijesnog srednjovjekovnog sajma, s ulicama ispunjenim zanatlijama, štandovima s bogatom ponudom sireva, kobasica, svih mogućih galićanskih kuhanih i pečenih, slanih i slatkih delicija, s glazbenicima, umjetnicima, viteškim turnirima i sokolarstvom. Zanimljivi su nam mještani koji su odreda obučeni u kostime iz tih davnih vremena, a centar grada pretvoren je u živu srednjovjekovnu kulisu. I mi smo postali dijelom te scene, grad nas je primio u svoje okrilje kao i one davne hodočasnike stoljećima prije nas.
Čim smo pronašli albergu, sredili se i malo predahnuli od hodanja, ponovo smo se prepustili čarima ovog iznimnog festivala. Glavne atrakcije uključivale su parade, predstavu o izgonu gubavaca iz grada iz 1381. godine (s njima sam se prvo slikala čim smo stigli), srednjovjekovne plesove, viteške borbe na konjima, bacanje strijela, vatrene nastupe, pa čak i simbolično paljenje vještice, podsjećajući na povijesne događaje u gradu.
Uživamo u tradicionalnoj galićanskoj glazbi, plešemo u njenom zaraznom ritmu prateći putujuće glazbenike. Sa svih strana nosnice nam draže mirisi pečenja, kobasica, hobotnica, palačinki, sireva (srednjovjekovni štand s prodajom sira je na samom ulazu u albergu, pa nam čitavo prizemlje ne miriši baš najbolje), slasticama i tko zna još čega. Ulicama teku potoci piva, vina i sangrije. Šarenilo ponude odjeće, obuće, nakita, igračaka, srednjovjekovnih ljekarija stalno nam odvlači pogled. Svega tu ima, što god ti srce poželi.
Osjećam život koji se u ovom mjestu neprestano pretače iz prošlosti u sadašnjost. Betanzos nije samo grad kroz koji smo prošli i u njemu se na trenutak zaustavili – to je grad koji nas je primio raširenih ruku i učinio da nas je preplavio onaj poznati osjećaj da smo na pravom Putu.
Hodočašće nije samo hodanje – ono je i slušanje mjesta koja govore. A Betanzos govori glasno, starinski i iskreno.
(Biljana Miložić)
