Šetnja kišnom Galicijom
Bio je ovo vrlo zanimljiv i neobičan dan. Vodio nas je najprije kroz male zaseoke s tek nekoliko kamenih kuća i lijepu prirodu daleko od urbane vreve. Postepeno smo se penjali u planinu sve do vrha Alto do Peito koji je sa svojih 457 m n/v najviši vrh Camina Inglés. Nije nam bilo pretjerano teško jer nije bilo sunčano ni vruće. Ali cijelim putem pratila nas je magla koja se postepeno pretvorila u kišu, prvu od kako smo krenuli na Put prije mjesec dana. To je Galicija - brdovita, zelena, kišna, ćudljiva, divlja i svoja. Ni kiša nam nije mogla pokvariti užitak hodanja (ako ti ne pada kiša, onda nisi ni bio u Galiciji). Osim dva velika psa, nekoliko konja i zečića te stada koza i krava, nismo putem sreli nikoga. Tišina, molitva, povezanost s prirodom i unutarnji mir - već osjećamo blagodati ove manje hodane rute.
Čekajući bus za Ferrol
Posebnost Camina Inglés je i u tome što ga možete početi hodati iz dvije točke. Mi smo Put započeli u A Coruñi (cijela ruta iz Coruñe je prekratka za dobivanje Compostele), ishodali dva dana pa se prebacili do Ferrola, odakle sutra ponovo počinjemo hodati (to je originalna ruta za koju možete dobiti Compostelu) dok ne stignemo do točke u kojoj se obje rute sijeku. Potrebno je malo sve iskoordinirati, ali da se i vrijedi truda. Posebno nam je bilo drago što ćemo vidjeti i Ferrol.
Čekajući bus za našu drugu početnu točku Camina Inglés, spontano počinjemo konverzaciju s dvoje ljudi koji stoje pored nas. Brazilka Lucy i Španjolac Luis, bračni par iz Ferrola, toliko su simpatični i dragi da smo se već nakon desetak minuta osjećali kao da smo dugo vremena prijatelji. Kako nam je i obećao, Luis nam je, čim smo stigli u Ferrol, usput pokazao neke znamenitosti grada. Zajedno smo se uslikali ispred impozantne zgrade Gradske vijećnice na Plazi España. Pokazao nam je Arsenal i Pomorski muzej te bojni brod u luci jer Ferrol je grad mornarice. Prošli smo zajedno i nekim od, poput kockica čokolade, kako kaže Luis, poslaganim uličicama moderne četvrti Barrio de Magdalena, s mnogo balkona, starih trgovina, kafića i restorana u kojima se za malo novaca može dobro i obilno jesti. Ondje smo u njihovom omiljenom baru sjeli na piće i nastavili čavrljati. Ponudili su nam pomoć oko daljnjeg razgledavanja grada, ukoliko želimo, možemo s njima otići na ručak ili večeru ili ponovo na piće. Izgrlili smo se na rastanku jer takav je kod njih običaj. Luis nam je pokazao najjednostavniji put do alberge, kako ne bismo previše hodali. Bilo je to neočekivano, spontano i lijepo druženje, baš kakva najviše volimo, koje nam je srca ispunilo radošću. Uvijek smo zahvalni Bogu što nam na Put stavlja dobre ljude.
Kasnije smo obišli i crkvu San Julián (sv. Julijana), zaštitnika grada, Paseo Marítimo – šetnicu uz more i gledali veliki jedrenjak usidren u luci. Galebovi, barke i miris oceana upotpunili su sliku Ferrola.
U novoj velikoj albergi nema puno hodočasnika. Upoznajemo simpatičnu Mariiu iz Sankt Petersburga (pola Ruskinju, pola Ukrajinku), kojoj je ovo prvi Camino. Sanjala je o njemu desetak godina i sada je konačno tu. Dajemo joj korisne informacije i savjete, na kojima je zahvalna. Sigurna sam da ćemo se i narednih dana susretati i nastaviti se družiti.
Bogu hvala na ovim divnim susretima i na ljudima koji su nas dotaknuli svojom dobrotom!
(Biljana Miložić)
