Mariia
Naš drugi početak Camina Inglés danas je u Ferrolu. Stvarno je neobična ova ruta s dva početka i, čini se da smo jedini koji tako hodaju. Dok se grad polako budi iz sna, mi već hitamo praznim ulicama, bacajući posljednji pogled na veliki jedrenjak u luci.
Uskoro sustižemo Mariiu, našu novu rusku prijateljicu i nastavljamo zajedno hodati. Priča nam usporava korake ali to nam uopće ne smeta, iako znamo da je danas pred nama podosta kilometara.
Mariia je jedna predivna duša i stvarno je posebna u svemu što radi. Objašnjava nam, malo na engleskom, malo na ruskom, neke osnovne principe izlječenja od raznih bolesti i daje nam dobronamjerne savjete. Čak se ponudila i prevesti nam knjigu na ruski jezik. Ima nešto u tom njenom dubokom pogledu što me ne ostavlja ravnodušnom i osjećam da smo povezane na nekoj višoj razini. Imali smo dovoljno vremena da saznamo mnogo više jedni o drugima i da se zbližimo. S lakoćom smo prešli više od trećine puta. Kako joj je trenutno boravište u Italiji pa je dobila vizu na tri mjeseca, odlučila je svoj Camino hodati polako i danas završiti dan u Nedi, nakon prehodanih 15 kilometara. Čak smo se i mi dvoumili da učinimo isto, pa da zajedno nastavimo i sutra, ali onda smo donijeli odluku da ćemo se ipak držati prvobitnog plana i ostati dodatni dan u Finisterri.
Razišli smo se kada je otišla u obližnju veletrgovinu a mi na kavu s iznenađenjem. Ne znamo da li ćemo se ponovo sresti na Putu, ali nadam se da smo joj vratili barem malo ljubavi, topline i osmijeha koje je ona nama dala. Buen Camino, peregrina! Sjaji i dalje!
Vidimo se
Baš kada smo se rastali od Mariie, Ivici je stigla Luisova poruka:
"Kada ste danas krenuli?". Ivica mu je odgovorio i poslao sliku uvale pored koje smo upravo prolazili. Samo je otpisao da je na biciklu. Pola sata nakon toga, kada smo stigli do kafića gdje smo željeli predahnuti, jedan biciklist dojurio je do nas i zaustavio se. Kakav je to susret bio! Morali smo ga ovjekovječiti. Odmah je sliku poslao Lucy, koja danas radi. Naš Luis došao nas je pozdraviti. Kafić se upravo otvarao pa smo zajedno popili kavu i još se malo podružili. Zaključili smo da imamo slične poglede na život, a i neki snovi su nam isti. Nadamo se da nećemo morati čekati duboku starost da bismo ih ostvarili! Najljepše od svega je što su njih dvoje još jučer razgovarali o nama i da su odlučili da će svakako doći posjetiti Hrvatsku. To znači samo jedno - vidimo se ponovo!
Santiagov blagoslov
Pontedeume je slatki mali grad uz ušće rijeke Eume. Jedan je to od gradova "s dušom" i vjerojatno ga zbog toga turisti vole. Odmah nas je raširenih ruku dočekao srednjovjekovni most s 15 lukova koji nas je uveo u grad, toranj obitelji Andrade (jedino što je ostalo od nekadašnjeg dvorca) i drveni tanjurići s hobotnicom po stolovima svih obližnjih restorana.
Predvečer uskim ulicama dolazim do župne crkve Santiago po blagoslov svetog Jakova, zaštitniku svih nas hodočasnika. Unutra je tiho, skromno i sve je podređeno onome bitnome. Ovdje nalazim mir, vrijeme za molitvu i pečat koji potvrđuje da sam zaista ovdje bila.
Na glavnom trgu osjećam puls života grada – djeca se igraju, stariji se druže pijući kavu i svi su stolovi zauzeti, dok ja, hodočasnica, između njih i svojih misli pronalazim vlastiti ritam.
(Biljana Miložić)
