Sedam godina poslije

Do ponovnog dolaska u Santiago de Compostelu dijelilo nas je posljednjih pet kilometara Puta. Trebali smo se samo spustiti s Monte do Goza dolje u grad. Mogli smo to učiniti još jučer, ali nismo željeli. Imali smo neočekivano drugi plan - naći se u Santiagu s dragim prijateljima, kad nam je to već Camino omogućio.

Grad se tek počinjao buditi dok su naši koraci odzvanjali kamenim pločnicima. Nedostajao nam je ovaj silazak s Francuskog puta jer je nekako najljepši. Svi drugi ulasci u grad ne mogu se usporediti s ovim. Ponovo smo zastali kod viteza templara, živice s natpisom Santiago de Compostela i svetišta San Lazaro kako bismo se uslikali. Kada sam ugledala dva tornja katedrale obasjana suncem kako izviruju iznad uske ulice, srce mi je zatitralo od radosti jednako kao i svaki put na dolasku.

Naša mala školica (5. put)

Na putu prema Finisterri svaki put bismo se zaustavil u Vilaseríu, mjestu s puno napuštenih kuća i, čini se, malo života. Živost mu donekle daju hodočasnici koji se ovdje zaustave u privatnoj albergi ili u restoranu. Naš odabir već peti put je stara školica na izlazu iz sela. Iako pamti neke bolje dane ispunjene dječjim smijehom, pronašla je svoju novu svrhu.

Ovdje su nekada djeca iz sela učila prve riječi, zbrajala brojeve, sanjala o svijetu izvan ovih polja i šuma. Zvonilo je školsko zvono, smijalo se i igralo u školskom dvorištu, netko se možda prvi put zaljubio.

Trag tihe velikodušnosti

Često dani s puno kilometara znaju proteći neočekivano lako. Put do Dumbríe vodio nas je mirnim stazama kroz gotovo zaboravljena sela unutrašnjosti Galicije, njenim unutarnjim prostorima tišine. Na tom Putu nema gužve, nema trgovina ni previše barova, samo ponekad naiđe pokoji hodočasnik iz suprotnog smjera s osmijehom i "¡Buen Camino!". I to je dovoljno. Ljekoviti su bili susreti s prirodom, osobito u izmaglici svitanja, usamljene šetnje šumama hrastova i eukaliptusa - gorostasa, kojima, osim zvuka naših koraka, odzvanja samo cvrkut ptica.

Peti put prema kraju svijeta

Za razliku od prošle godine, kada smo odlučili hodati prvo do Muxíe a zatim do Finisterre, rutu od Dumbríe prema Muxíi mogli smo puno bolje doživjeti. Lani nas je šibao vjetar i zalijevala kiša svih 9 sati hoda. Danas je bilo oblačno, brdovito, šumovito i prilično usamljeno, s tek pokojim uzvikom "Buen Camino " iz suprotnog smjera. Pravi dan za molitve i promišljanja o hodočašću koje se bliži kraju.

Trenutak kada sam, spuštajući se iz šume, između krošnji drveća prvi put ugledala Atlantik bio mi je najljepši dio hodanja, jednak onome kada se na ruti za Finisterru spuštamo prema Cee. Pogled na Muxíu iz daljine i silazak na pješčanu plažu pokvarila je kiša koja, srećom, nije potrajala. Sretni što smo po peti put stigli ovamo, otišli smo po zaslužene potvrdnice o hodočašću, Muxiane.

Put

Kiša koja nas je jučer dopratilia od crkve do alberge nije prestala padati cijelu noć. Ipak, negdje pred zoru nebo se smilovalo i pustilo nas da nastavimo hodati prema Finisterri. Ponovo smo, kao i prošle godine, u mraku prošli pored naše omiljene plaže de Lourido na kojoj smo se 2019. godine kupali i plesali na pijesku.

Dugi usponi kroz kišom okupane šume borova i eukaliptusa, stupići koji pokazuju put u suprotnim smjerovima (prema Finisterri i prema Muxíi), brojne životinje koje su nam pravile društvo (s dva psa smo podijelili i svoj doručak), pozdravljanje s pokojim hodočasnikom i inhaliranje nosnica i duše predivnim mirisima prirode obilježili su posljednji dugački dan našeg hodanja. Najviše radosti pričinjavalo mi je ponovo stići na ista, sada već "naša", mjesta na kojima se zaustavljamo po peti put - popiti kavu i lupiti pečat na pola puta u Liresu i ponovo na drvenoj ljuljački donativa u Buxánu.

Svjetionik na kraju svijeta

Hodamo zadnja tri kilometra prema kraju svijeta, polako, kao i svaki put do sada, želeći da Put traje što duže. Dobro poznajemo tu stazu, znamo svaki zavoj, svaki pogled, svaki kamen, znamo gdje ćemo sresti kip starog hodočasnika koji nas uvijek čeka. A opet, svaki put kao da je novi.

Nema više napetosti u tijelu, samo tiha drhtavost u srcu jer znamo kamo idemo – na mjesto gdje prestaje zemlja i počinje duša.

Rt Fisterre. Svjetionik. Križ. Nulti kilometar. Nulti dah.

Nekad i sad

Jutro je bilo sivo, kišilo je. Ona dosadna, sitna, natapajuća kiša po kojoj smo prošle godine hodali do Fisterre i koja nam tada nije dala ništa doživjeti. Bilo bi tako i danas, jer, prema mom planu, danas bi bio naš posljednji, četrdeseti dan hodanja (Put se pobrinuo za nas pa smo, dodavanjem kilometraže u nekoliko navrata dobili dva dana za odmor). Kao da nam je dan želio dati priliku za dulji odmor. Nismo se bunili, pa nikamo nismo žurili, nikakve obveze nisu nas čekale. Prošlo je već podne kada smo osjetili glad. Kao po narudžbi, i kiša je prestala, čak se između oblaka probilo sunce, kao da nas Fisterra još jednom, posljednji put, želi zagrliti. Spustili smo se do luke. Ondje je bilo već vrlo živo, svi su čekali da prestane kiša kako bi pokupili još par najljepših uspomena s kraja svijeta.