Ujutro smo se ustali malo kasnije nego obično jer se samo trebamo spustiti u Santiago de Compostelu. Do grada imamo samo pet kilometara pa nam nije frka za vrijeme, idemo se naći s nama dragim Hrvatima koji su završili svoj Camino Portoguese iz Porta.

Našli smo se ispred katedrale i napravili nekoliko nezaboravnih fotografija. Kako je to divno kad se nakon nekog vremena ponovo nađeš s dragim ljudima s kojima možeš podijeliti sve ono što te tišti ali i raduje. Popili smo zajedno kavu i svatko je morao na svoju stranu. Uskoro se otvara Ured za hodočasnike pa smo stali u red.

Jučer nam je bio prvi dan i prvih dvadeset kilometara do Negreire. Grad nas je stvarno oduševio, nije velik ali ime sve što čovjeku treba, "grad s dušom", kako bi rekli naši stari. Ni danas nismo uranili jer vani se nešto mulja a mi znamo da do naše školice imamo trinaest kilometara. Želimo po peti put (tradicionalno) spavati u našoj školici. Kako smo odlučili - tako smo i napravili. Oblačno je i kiša visi u zraku...pitanje je samo vremena.

Napuštamo grad i odlazimo na našu poznatu stazu (alternativnu) Dos tres Pazos. Staza slijedi rijeku Barcalu koja se kasnije svojim tokom ulijeva u rijeku Tambre. U tom dijelu krajolika rijeka Barcala stvara mirnu dolinu s mostovima i zelenilom koja je idealna baš za nas hodočasnike koji tražimo svoj mir i smisao u onome što radimo. Vrijeme se mijenja i počinje kiša, nije jaka ali je ona lagana lepršava koja ulazi u sve pore ruksaka i vlaži stvari koje nosimo. Stavljamo navlaku za kišu preko ruksaka kako bismo ih zaštitili ali ne oblačimo jakne jer mislimo da kiša ipak neće dugo.

Ujutro smo se ustali u standardno vrijeme jer znamo da danas imamo dosta kilometara. Svježe je I, koliko vidim kroz prozor, spustila se magla. Vrijeme nam je za poći pa napuštamo našu školicu i spuštamo se niz cestu. Možemo slobodno hodati po njoj jer još je rano pa nema prometa. Hodamo kukuruznim poljima ili livadama, s vremena na vrijeme na pašnjacima vidimo krave ili konje. Sve je još uspavano a ispred nas se ukazuju prekrasni krajobrazi, a kada se tome doda i izlazak sunca, onda je to stvarno poseban prizor. Imamo i jedan veći uspon danas, ali već smo oguglali na takve stvari jer nam to ovdje u Galiciji ide sve "pod normalno". Postalo nam je normalno da nekoliko puta dnevno idemo malo gore, pa poslije toga opet malo izlazimo dolje i to tako u nedogled dok ne stigneš do nekog novog mjesta na kojemu nismo do sada bili.

Jučer sam poslije kupanja u rešetci bazena pronašao medaljicu s likom Majke Božje, naše Gospe, što me silno obradovalo i odmah sam je stavio u torbicu. Bilja mi kaže da mi to Majčica nešto poručuje, za sad ne znam što, ali vjerujem da ću s vremenom shvatiti.

Izlazimo iz alberge prvi, nitko se još nije probudio a mi želimo što prije krenuti na Put. Hladno je, negdje oko 13°C (bar tako kaže aplikacija) i lijepo je za hodati. Krećemo se cestom ili pločnicima skroz do izlaska iz mjesta. Polako se penjemo prema šumi, vidim da je jako mračno i moram upaliti naglavnu svjetiljku. Šuma se tek budi pa tu i tamo čujemo pokoju ptičicu. Osjeti se lagani povjetarac koji nosi predivan miris eukaliptusa. Puno je mirisa u šumi i sve nas podsjeća na naš dom. Sretni smo jer osjećamo da se naše putovanje primiče kraju. U zadnja dva dana imamo dosta problema s internetom, malo - malo se gubi signal a u albergama signala gotovo jedva da ima. Još kad se nas dvadeset pokuša zakačiti na istu mrežu, naravno da će veza puknuti a onda se ne da pronaći satima. Doslovno smo već danima bez interneta, malo dođe pa ode, kao da ga nešto ometa na ovom području ili mu smeta ovolika šuma.

Ustao sam vrlo rano negdje oko 04.20 i izašao na balkon alberge da vidim kakvo je vrijeme. Vani kao da puše bura i vrlo je svježe ali ono što me najviše raduje je to da oko nas nema ni jednog oblačka. Vedro je tako da se vide i mjesec i zvijezde. Odlazim do kreveta i pripremam stvari za polazak. Budi se i Bilja pa joj sugeriram da ranije krenemo dok je vrijeme takvo jer po prognozi bi kasnije ponovo moglo biti kiše. Dobro je da krećemo tako rano jer smo odmorni a danas odmah u startu imamo oko tristo metara uspona od razine mora. Krećemo prema izlazu iz grada, jako puše, onako na mahove (slično našoj buri), ali mi ne posustajemo već grabimo prema plaži Lourido koja se nalazi na izlazu iz grada. Prolazimo je i divimo se Atlantiku kako silovito zapljuskuje hridi i uvalu.