Ustali smo kao i obično prije zore u nadi da ćemo svježi i odmorni ishodati dionicu koja kreće od razine mora i penje se na 200 m n/v.

Hodamo gradskim ulicama koje se oštro penju u brdo, jako je velika sparina jer u ulicama između kuća zrak stoji i stvara tu veliku zaparu. Samo da se maknemo od grada i počnemo hodati po šumi, vjerujem da će biti puno svježije. Prva dva kilometra su nas dobrano oznojila jer je konstantno uspon, na nekim mjestima vrlo oštar. Ali nakon te dionice postaje lakše, ulazimo u šumu gdje je puno više zraka i osjeti se blagi povjetarac.

Svanulo je i tek sad vidimo da je vani oblačno i tmurno, tako reći savršen dan za hodanje. Izmjenjuju se prelijepi krajolici i uglavnom hodamo dobro nam poznatom šumom eukaliptusa po čemu je Galicija posebno poznata. Fotkamo i snimamo na sve strane jer to treba zabilježiti za uspomenu. Želja mi je da sa svih naših Camina imamo napravljen po jedan video uradak kako bi ljudi koji se odluče na bilo koji Put imali predodžbu kako to izgleda. Iako je oko nas šuma, odlučim se za dizanje drona pa neka nas malo prati, kako bismo sve to pokazali i iz nekog drugog kuta ili, točnije, iz ptičje perspektive. Nema nikog oko nas dok hodamo bijelom cestom. Savršeno (uvijek pazim na te nesretne bicikliste koji se pojave niotkud i velikom brzinom projure kraj nas - najveća opasnost za dron dok je nisko)! Malo ga satelita prati ali ga svejedno dižem u zrak. Šuma je prekrasna i snimke iz zraka su mrak. Prati nas oko dvije minute, vješto izbjegavajući prepreke (senzori su uključeni i u postavke sam stavio da zaobilazi prepreke). Odjednom iznad nas čujem oštar zvuk prštanja grančica. Dok sam se okrenuo da vidim što se događa, mog drona nigdje... Kakav užas (odmah mi kroz glavu prođe pitanje zašto ga nisam ostavio na postavkama da stane kad naiđe na prepreku a ne da je zaobilazi)! Jedva sam došao k sebi od šoka (nije mi se to do sada dogodilo). Svuda oko nas drveće a ispod visoka paprat i to više od metar. Bože dragi, tko će ga sad naći u toj džungli? Hvala Bogu, bio sam dovoljno pametan da sam stavio novu bateriju u dron a i upravljačka jedinica mi je puna. Pregledavam snimku prije nego se dron srušio i vidim gdje je zapeo u granu koju nije na vrijeme detektirao ali ne mogu naći mjesto na kojem se srušio. Tražim po upravljačkoj jedinici gdje se nalazi mogućnost "pronađi moj dron" i konačno je nalazim, uključujem tragač i dron počinje pištati i davati svjetlosne signale. Ufff, našao sam ga malo dalje, zapetljanog u paprat. Sve mi izgleda ok, ponovo ga podižem da vidim da li sve funkcionira i da li može letjeti...Hvala Bogu, nije se oštetio! Svaka se škola plaća pa tako i ova, sad ću drugi put sigurno biti oprezniji kod odabira mjesta leta a i moralo mi se to jednom dogoditi kako bih samog sebe testirao u ovakvim situacijama.

Ostaje nam još oko dva sata hoda do naše današnje destinacije i uopće se ne žurimo jer je ugodno za hodanje i nije vruće. Nakon nekog vremena počinjemo se spuštati prema rijeci Mandeo jer znamo da kad nju prijeđemo ulazimo u grad. Čim smo došli do starog dijela grada vidjeli smo da je pun ljudi. Izgleda da nas je dočekao s feštom, što mi nakon ove epizode s dronom definitivno treba .

(Ivica Miložić)