Jučer smo stigli u A Coruñu tako da smo imali dan odmora nakon Santiago de Compostele (Camino Portuguese). Dan odmora bio je zapravo turistički obilazak svega onoga što treba pogledati u tom lijepom povijesnom gradu. Obišli smo neke popularne znamenitosti i pri tome ishodali 20-ak kilometara. Imali smo jako lijep smještaj u jednom pansionu u blizini gradske plaže (na žalost, A Coruña nema albergu za hodočasnike pa smo morali odabrati ovu puno skuplju varijantu).
Ujutro smo uranili jer znamo da prvi dio puta Camina Inglés vodi kroz grad i predgrađe A Coruñe. Grad je prilično uspavan jer još nije svanulo. Malo je ljudi na ulicama, svježe je i ugodno za hodanje. Krećemo se prema izlazu iz grada i polako se penjemo prema brdu. Moram priznati da nismo puno proučavali ovaj put nego smo pratili našu peregrinu Nataliju Jeličić kada ga je ona hodala. Po njenim opisima izgledao je vrlo zanimljiv, tako da smo i mi za kraj naših sedam glavnih Camino ruta odabrali baš njega.
Prvo veće mjesto do kojeg smo se lagano uspinjali je O Burgo, malo veći grad koji se nalazi na otprilike pola puta i smješten je na rijeci Mero. Ovdje smo popili kavu i doručkovali u zgodnom kafiću koji na ulaznim vratima ima Indijanca skoro u prirodnoj veličini, a cijeli kafić uređen je u stilu Divljeg zapada s vrlo zgodnim detaljima.
Nakon odmora nastavljamo se lagano kretati prema brdima. Ujutro još nije tako vruće pa nam uspinjanje ne pada tako teško. Priroda izgleda jako lijepo, sve je zeleno okolo i ima dosta citrusa, dok nas mala pitoreskna sela podsjećaju na to da se nalazimo u Galiciji. Skoro svaka kuća ima limun, naranču ili mandarinu. Uspjeli smo pokupiti neku koja padne na ulicu. Okus svježe naranče ujutro kad vam treba najviše energije je nezaboravan, od mirisa pa do slatkoće ploda.
Nastavljamo se kretati brdima, malo gore, malo dolje, uglavnom bez nekog prevelikog napora jedino što je sad sunce puno jače pa se troši i više energije. Ostaje nam još par kilometara do našeg današnjeg cilja, Sergude. To je malo selo koje ima novu albergu ali nema nikakvih drugih sadržaja, navodno postoji mali bar negdje oko 400 m od alberge i tu se može ručati. Nakon nekoliko lakših uspona i prolaska kroz aleju hortenzija, dolazimo do našeg mjesta. Alberga se otvara tek za pola sata (u 13 sati) ali može se ući u dvorište i sjesti na klupe u hladovini.
Nakon što smo se prijavili i ostavili stvari, odlazimo do bara da vidimo ima li ondje kakva trgovinica. Odmah smo shvatili da je to sve što se od mjesta ima za vidjeti. Imamo samo sendviče ali smo to ostavili za sutra jer nas čekaju veliki usponi i razlika u visinama od nekoliko stotina metara. Odlučili smo ručati u baru. Ponudili su nam nekoliko jednostavnih menija (pržene krumpiriće, pečena jaja, salata, pečene kobasice, pečeno meso),no za što god pitamo, nema i ono što u konačnici ima, ne pišu cijene. Nakon mog inzistiranja i trećeg puta kada sam pitao za cijenu, dobio sam odgovor. Ručak nas je izašao kao da smo jeli u nekom prestižnom restoranu u A Coruñi a ne u nekom selu gdje jedva ima desetak kuća. Svaka se škola plaća pa i ova, ako se odlučite nešto normalno pojesti a pet puta povoljnije, opskrbite se u O Burgu. Možda ćete malo više tereta ponijeti ali će se u konačnici isplatiti.
(Ivica Miložić)
